Kako biste definirali zlostavljanje u romantičnim odnosima? Jesu li to situacije kada jedan partner fizički nasrne na drugoga? Ili možda one u kojima oni međusobno izmijene par “teških” riječi? Ili pak situacije u kojima jedan drugoga ograničavaju u bavljenju određenim aktivnostima? Svi su odgovori, nažalost, točni.
Što je uopće zlostavljanje?
Zlostavljanje u vezama je, po službenoj definiciji, bilo koji obrazac ponavljajućeg ponašanja od strane jednog partnera u tom odnosu, koji ima za cilj ostvarivanje nadmoći i kontrole nad drugim partnerom. Samo zlostavljanje psihološki je konstrukt koji se može podijeliti u nekoliko kategorija:
Fizičko zlostavljanje – To je onaj oblik zlostavljanja na koji najčešće pomislimo kada nam netko kaže “nasilje”. Ono uključuje veliki niz različitih oblika ponašanja, kao što su udaranje druge osobe rukama, nogama i drugim predmetima, grebanje, pljuskanje, griženje i davljenje, bacanje stvari na nju, povlačenje za kosu, guranje, nasilno hvatanje za odjeću, ili korištenje nekog oblika hladnog oružja u svrhu ozljeđivanja ili zastrašivanja. Čak se i neki oblici invazije osobnog prostora smatraju fizičkim zlostavljanjem.
Verbalno (emocionalno) zlostavljanje – U stručnoj literaturi ovu vrstu nasilja ćete pronaći i pod pseudonimom “nevidljivo nasilje”. Nevidljivo zbog toga što njegove posljedice nećete izravno primijetiti, ali one itekako štetno utječu na emocionalni život pojedinca. Verbalno zlostavljanje odnosi se na ponašanja kao što su vrijeđanje, urlanje, ponižavanje, omalovažavanje, namjerno javno sramoćenje, naređivanje, branjenje određenih aktivnosti, uhođenje, prijećenje, manipuliranje, ucjenjivanje, lažno optuživanje, te namjerno razvijanje osjećaja krivnje kod druge strane. Čak se i neki oblici tračanja svrstavaju pod ovaj oblik nasilja.
Seksualno zlostavljanje – Teorijski, ovaj se tip nasilja može svrstati pod fizičko, međutim dosta literature ga odvaja kao zaseban klaster. U ovu kategoriju spadaju ponašanja kao što su neželjeno ljubljenje i dodirivanje, neželjene (grube) seksualne aktivnosti, silovanja i pokušaji istog, seksualni odnosi bez pristanka te prisiljavanje na seks, namjerno širenje spolno prenosivih bolesti, seksualno iskorištavanje osoba koje su pod utjecajem psihoaktivnih tvari (alkohola, droga i sl.), te bilo koji oblik verbalnih uvreda seksualne prirode.
Mentalno (psihološko) zlostavljanje – Ovo je najmanipulativniji i definitivno najperfidniji oblik nasilja, u kojem zlostavljač nizom aktivnosti polako, ali sigurno doslovno izluđuje svoju žrtvu, zbog čega ona s vremenom počne sumnjati u vlastiti zdravi um, te posljedično postaje sve više ovisna o zlostavljaču. Oblici ovakvog nasilja su, primjerice, situacije u kojima zlostavljač počinje pomicati stvari po stanu ili puštati čudne šumove i zvukove, a sve s ciljem mentalne destabilizacije svoje žrtve. Upravo ovakav tip nasilja zlostavljaču daje posebno izražen oblik kontrole nad drugom osobom.
Financijsko (ekonomsko) zlostavljanje – Kao što samo ime navodi, u ovom obliku nasilja zlostavljač vrši kontrolu i manipulaciju nad zlostavljanom osobom na području financija – ponašanjima kao što su kontroliranje kućnog budžeta, branjenje trošenja novca ili patološko nadgledanje tog trošenja, trošenje novca samo na sebe, uskraćivanje uvida u financijsko stanje kućanstva ili zajedničke račune, sprječavanje druge osobe u odlasku na posao i bojkotiranje njenih poslovnih mogućnosti, korištenje tuđih osobnih podataka u svrhu pristupa financijama te iste osobe, te neovlašteno korištenje i pražnjenje partnerovih kreditnih kartica i bankovnih računa. Ukratko, u ovu kategoriju spada bilo koji oblik ponašanja u kojem se novac koristi kao sredstvo ostvarivanja moći nad drugom osobom.
Ostali oblici nasilja – Ovdje spadaju ponašanja kao što su vrijeđanje i omalovažavanje zbog partnerovog nacionalnog, kulturološkog, vjerskog, političkog, seksualnog ili jezičnog opredjeljenja. Također, svakako valja spomenuti i digitalni oblik nasilja, kao što je davanje naredbi i prijetnji vezanih uz vođenje nečijeg računa na društvenim mrežama, slanje uvredljivih i prijetećih mailova, poruka, fotografija i video zapisa, neovlašteno korištenje i upravljanje tuđim korisničkim profilima, inzistiranje na ustupanju lozinki tih istih profila, kontinuirano obasipanje porukama, digitalno uhođenje, kontroliranje tuđih mobilnih telefona, te čitanje sadržaja tuđih sandučića s mailovima ili porukama na društvenim mrežama.
Konfliktni ciljevi i sekundarna dobit
Prije nego uopće krenemo objašnjavati razloge zbog kojih žene ostaju u vezi sa svojim zlostavljačima, valja malo pobliže objasniti dva termina iz područja psihologije koja su usko vezana uz taj fenomen. Prvi pojam kojeg ću se dotaknuti su konfliktni ciljevi, te dozvolite da ih najlakše objasnim primjerom: zamislite muškarca koji je na svom radnom mjestu dobio napredovanje koje je čekao više godina, a koje će mu napokon donijeti potpunu financijsku sigurnost. Zvuči odlično, za ne? E pa nije baš tako. To isto napredovanje za sobom nosi duplo više putovanja i prekovremenih sati rada, što automatski znači da će mu ono malo vremena koje je dosad imao za svoju obitelj biti oduzeto.
Taj se muškarac odjednom našao “u neobranom grožđu”. S jedne strane želi članovima svoje obitelji omogućiti financijsku sigurnost, ali je svjestan da će time možda trajno i nepovratno narušiti kvalitetu odnosa s njima. Kada bismo ovu logiku pretočili u područje romantičnih odnosa, dobivamo situaciju u kojoj će žena možda htjeti otići iz nasilne veze, međutim boji se da nema kuda otići ili da se neće znati sama snaći bez partnera.
Sekundarna dobit, kao drugi termin, najjednostavnije se može definirati rečenicom “a koju ja to korist imam od svog problema?”. Termin se odnosi na niz životnih situacija kada se osoba ili nalazi u nepovoljnoj situaciji, ili je pod negativnim utjecajem neke psihičke smetnje ili poremećaja, međutim odbija napraviti bilo što da bi se izvukla iz tog stanja. Odbija, jer nešto očigledno dobiva bivajući u tom stanju. Nešto čega često ni ona sama nije svjesna.
Uzet ću za primjer situaciju koja se ponekad zna javiti u psihoterapiji – osoba se javlja po pomoć zbog depresije, međutim njen terapeut kroz nekoliko seansi uviđa da ona i nije baš suradljiva za terapiju, te suštinski odbija bilo koji oblik aktivnosti koju on predloži, a s ciljem smanjenja njenih depresivnih simptoma. Terapeut ubrzo nakon toga shvaća da osoba, upravo zbog svoje depresije, dobiva pažnju svojih bližnjih koji stalno “trče oko nje” i brinu se za nju, te se plaši da će ta njihova pažnja nestati jednom kada depresija bude izliječena.
Vrlo se slična stvar javlja i u nasilnim vezama – žene će prijeći preko nasilnog ponašanja svojih partnera (nažalost, čak i stoput!) zbog toga što u toj vezi dobivaju nešto što im je očigledno od velike važnosti – financijsku sigurnost, mjesto za stanovanje, ili pak nešto treće. Pa što onda ako zbog toga trebaju s vremena na vrijeme “popiti” šamarčinu ili dvije?
Zbog čega onda žene ostaju u vezi sa zlostavljačima?
Razloga je uistinu mnogo, te ću navesti samo neke od njih:
Strah – Žene ponekad ostaju u nasilnim vezama čisto zbog straha, jer se počinju opterećivati mišlju “što će biti ako napustim partnera?”. Tada najčešće počinju sumnjati u to da će se snaći bez njega, te se pitaju hoće li uopće moći izdržati samoću ako ga napuste. Štoviše, pripadnice ljepšeg spola koje su u vezama s nešto agresivnijim muškarcima mogu se čak i plašiti toga da će ih on pronaći gdjegod one otišle i sakrile se, te će tek onda “biti belaja”.
Iskrivljena percepcija realnosti – Kada smo izloženi dugoročnom zlostavljanju, ono malo po malo počinje biti naša realnost. U našoj se glavi s vremenom počnu javljati iskrivljene automatske misli, počinjeno se osjećati bespomoćno i bez kontrole nad vlastitim životom, misleći da tako jednostavno treba biti i da smo mi sami krivi za to što nam se događa. Time dugoročno sve dublje i dublje tonemo u ralje našeg zlostavljača.
Neka vrsta ovisnosti o partneru – Žene često ostaju u vezama sa zlostavljačima zbog toga što ih nešto veže za njih: djeca, trudnoća, zajedničke nekretnine, financije, ili čak kućni ljubimci.
Religijska uvjerenja – Žene se mogu odlučiti i dalje trpjeti svog zlostavljača zbog toga što im njihovo religijsko opredjeljenje de facto brani da ga napuste. Cijena ostanka u takvom odnosu puno je manja za platiti od cijene “vječnog pakla i patnje” koje će im prirediti neka viša sila ili biće.
Manjak samopoštovanja – Odlazak iz nasilne veze može priječiti i manjak samopoštovanja. Žena bi se zaista htjela “odcijepiti” od svog zlostavljača, međutim svjesna je koliko će joj to odcjepljenje odnijeti vremena i energije, te nakon tog uvida ona jednostavno počinje sumnjati u sebe. Glavom joj se počinju motati misli o tome da nema dovoljno resursa i sposobnosti da se zaista odvaži na taj presudni korak. Tada se u jednadžbu često upliće i onaj strah koji smo maločas spomenuli.
Financijska ovisnost – Nije rijetkost da zlostavljane žene s vremenom postaju financijski sve ovisnije o svojim zlostavljačima. Dugotrajna financijska kontrola i manipulacija često rezultira djelomičnom ili čak potpunom ovisnošću o zlostavljaču, što ženama višestruko otežava odlazak iz nasilne veze.
Želja za spasenjem – Neke žene, zbog visoko izraženog altruizma, jednostavno imaju potrebu da mijenjaju druge ljude, uključujući i svoje zlostavljače. Najčešće zaslijepljene ljubavlju prema njima, one će im i sto puta progledati kroz prste ako treba, percipirajući ih kao osobe kojima je zapravo samo potrebna pomoć, briga i ljubav.
Očekivanja od okoline – Inicijativu za odlaskom iz nasilne veze ponekad će kočiti naši najmiliji. Zaista je frustrirajuće za žene kada osobe za koje su mislile da su im najveća podrška očekuju da ostanu u vezi sa zlostavljačem, jer je “sramota ako ga napuste”.
Izolacija – Ako se prisjetite mentalnog zlostavljanja, ono često rezultira time da zlostavljač dobije potpunu (mentalnu) kontrolu nad ženom, postepeno je izolirajući od vanjskog svijeta. Tada joj on praktički postaje jedini socijalni kontakt, te se žena plaši da će, ako ga napusti, izgubiti jedini doticaj s drugim živim bićima.
Kada zlostavljanje smatramo normalnim – Često se u ovim odnosima nalaze žene koje su odrastale u zlostavljajućoj obitelji, ili jednostavno u okolini koja je takvo ponašanje smatrala normalnim. Nije ni čudo da upravo te žene imaju potpuno pogrešnu percepciju toga što zlostavljanje uopće jest, a pogotovo kakve sve štetne posljedice ono nosi po njih – one smatraju da odnosi jednostavno trebaju biti takvi. Ja se nadam da je sada barem malo jasnije zbog čega je uvod ovog bloga u kojem smo definirali nasilje toliko opsežan. 😉
“Ma nije to ništa strašno!” – Žene ponekad ostaju u nasilnim vezama jer podcjenjuju negativnost i štetnost takvog ponašanja za svoje fizičko i psihološko zdravlje. U takvim situacijama one propuštaju vidjeti širu sliku. Što se treba dogoditi a da to postane strašno? Kada će biti dosta? Nakon prve psovke, pljuske, ili tek nakon šake u glavu?
Nemamo gdje – Posebno je nepovoljna situacija kada je ženi zlostavljač jedina obitelj te ona, čak i kada bi otišla od njega, jednostavno nema kome otići.
Nemamo povjerenja u autoritete – Ostanak u nasilnoj vezi ponekad će potencirati manjak povjerenja u policiju, sigurne kuće, te praktički u sve službe i institucije koje bi trebale biti na strani zlostavljanih žena – jer ipak živimo u državi u kojoj živimo.
Ovdje ću za sada stati. Drage moje žene, mislim da je razloga i više nego dovoljno.
Kolumna za portal Amazonke.com
Prvi saznajte kada objavimo nešto novo – prijavite se na naš newsletter!