Sandro, reci nam malo više o sebi, čime se baviš, koliko imaš godina, opisi malo svoj tijek karijere ukratko...

Moj karijerni put definitivno je nesvakidašnji. Još sam na faksu imao prilike stažirati na psihijatriji, koja mi je bila prvi doticaj sa strukom u praksi. Međutim, s vremenom sam shvatio da mi bolnička populacija ipak nije toliko zanimljiva, te sam se vrlo brzo nakon diplome prebacio u malu privatnu tvrtku, koja se bavi organizacijskom psihologijom. Bila je to ljubav na prvi pogled! Shvatio sam da se zapravo time želim baviti.

Nakon toga dugo sam vremena pokušavao naći posao, u međuvremenu freelancejući i razmišljajući o vlastitom biznisu - za koji sam mislio da će doći "jedan dan" nekada kasnije. Posao sam naposlijetku i našao, i to u jednoj poznatoj kompaniji. Potpisao sam ugovor, odradio prvi dan, i sutradan ušetao direktoru u ured - i dao otkaz. I nakon toga sam u 27. godini života pokrenuo postupak za otvaranjem vlastite tvrtke, što mi se pokazalo jednim od najboljih poteza u životu.

 

Primarno si psiholog i baviš se poslovnom psihologijom? Kako je došlo do toga?

Mogu reći da je moj prvi posao uvelike utjecao na stvaranje simpatija baš o toj grani psihologije. Na poslu provodimo većinu svog života, a neke kolege viđamo više nego članove vlastite obitelji. Danas nema kompanije na kojoj se (na ovaj ili na onaj način) ne radi s ljudima. Koliko god da smo slični, svi smo opet toliko različiti. Sad zamislite da stavite nekoliko desetaka ili stotina tih pojedinaca na jedno mjesto, i oni trebaju surađivati da bi ostvarili zajednički cilj. To je stotine različitih identiteta, karaktera, navika, vještina i sposobnosti. Pa potencijalnih prepreka ima na milijune - i tu onda pomažu alati i znanja iz primijenjene poslovne psihologije.

 

Imaš svoju firmu koja se bavi točno čime, objasni nam ukratko da svi sve razumijemo?

U najkraćim crtama, u sklopu svoje firme obavljam usluge procjene, savjetovanja, edukacije i općenito razvoja poslovanja kroz razvoj ljudi. Klijenti nas najčešće angažiraju kada ne mogu pronaći kvalitetne zaposlenike na tržištu, ili bi od nekoliko prijavljenih kandidata zaposlili jednog (a ne znaju kojeg) - i tu onda "uskačemo" s uslugom psihologijskog testiranja. To se pokazalo posebice korisnim za popunjavanje menadžerskih mjesta, koja sama po sebi imaju visoku razinu odgovornosti.

Od edukacija pokrivamo čitavi spektar tzv. "mekih vještina": kako voditi tim, kvalitetno komunicirati sa zaposlenicima i klijentima, kako pregovarati i prezentirati svoje poslovne ideje, na koji način ostvariti utjecaj na nekoga, kako naći nove kupce i prodati nešto, kako uvjeriti druge u izvrsnost svoje ideje, upravljati stresom, vremenom, konfliktima na radnom mjestu ili vlastitom motivacijom - tema je zaista pregršt.

Što se tiče konzaltinga, tu nas klijenti najčešće angažiraju za usluge kao što su 360° feedback, analiza njihovih radnih mjesta, općenito analiza i unaprjeđenje atmosfere u timu (to se u HR-ovskom rječniku zove "organizacijska klima i kultura"), ili su im generalno potrebni savjeti oko toga kako motivirati svoje zaposlenike, kako pronaći usko specijalizirane stručnjake na tržištu (tzv. "upravljanje talentima"), ili, ono o čemu svi danas "bruje" - kako se tržištu predstaviti kao poželjan poslodavac (engl. "employer branding").

Ovako na prvu čini se da toga ima podosta. Zaista svakog našeg klijenta nastojimo prvo dobro upoznati, da bismo vidjeli tko je on, čime se bavi, s kakvim se izazovima suočava, i što mu točno treba. To ponekad znači i desetak puta popiti kavu s njim!

 

Kako izgleda tvoj jedan radni dan?

Ne izgleda, hahaha. 😊 S obzirom da sam na tržištu tek nešto više od godine i pol, još uvijek ne mogu reći da imam uobičajen radni dan. Trenutno sam u fazi početničke ekspanzije, kada mi je svakodnevica vrlo turbulentna. Najčešće ili držim neku edukaciju za klijenta, ili radim individualno savjetovanje/coaching kod sebe u uredu. Ako nije to, onda sam na sastancima ili nekim eventima, ili za laptopom, rješavajući poslove koji su mi se "nagomilali". Sada lagano shvaćam koliko je teško kada većina posla u kompaniji padne tebi na pleća - mogao bih uzeti asistenta! 😊

 

Koliko ljudi danas drže do psihologije općenito, bilo privatno ili poslovno?

Po mom skromnom mišljenju, i dalje nedovoljno. U šali volim reći da ću biti sretan kada odlazak psihologu (ili coachu/konzultantu) u društvu bude normalan kao što je odlazak zubaru ili frizeru - ali dalek je put do toga. Na sreću, mislim da se tržište polako počelo buditi. Postoje pojedinci kojima je sasvim normalno imati nekog stručnjaka psihološke struke s kojim će se viđati na redovitoj bazi. Brinemo se o našoj kosi, zubima, autu - a o našoj mentalnoj higijeni? S takvim klijentima, koji su spremni napraviti korak za svoje bolje sutra, mi je najdraže raditi.

 

Koliko je poslovna psihologija danas bitna, odnosno koliko ljudi u poslu drže do nje i bave se njom i proučavaju i provode?

Ne mogu ni opisati koliko. Ona je dosta širok pojam - i zbog toga ćemo je pronaći u području prodaje, pregovaranja, leadershipa, i komunikacije općenito. S obzirom da sam certificirani NLP majstor i NLP coach, upoznat sam s time kako specifični komunikacijski obrasci imaju utjecaj na naš mozak, misli, emocije, i naposlijetku ponašanje. I, vjerujte mi, to zaista funkcionira u praksi!

Međutim, poslovna psihologija može biti "sklizak teren" za one koji odluče upotrebljavati njene alate, ali na površan, amaterski način. I onda se događa na što svi prevrćemo očima: prodajni predstavnici koji napamet nauče nekoliko "fancy" prodajnih rečenica, motivacijski govornici koji se suštinski ne znaju povezati sa svojom publikom na ljudskoj razini, ili web stranice kompanija na kojima ćemo pronaći dosadne i "izlizane" izjave koje su već viđene i prežvakane stotine puta. To nije to. Nisu vještine primijenjene psihologije nešto što ćete uzeti i primijeniti, i to će onda biti dovoljno. Ako putem izgubite autentičnost i ljudskost - sve pada u vodu.

 

Što je tebi osobno bitno u poslu danas, i što sugeriraš današnjim mlađim generacijama općenito?

Uvijek se nekako vodim mišlju "kako danas mogu biti bolji nego što sam bio jučer", i kako onda kroz ono što radim pomoći drugima u suočavanju s njihovim izazovima, ili im općenito život učiniti ljepšim i ugodnijim. Međutim, odgovornost leži u obje strane - i to često kažem svojim klijentima. Željeti promjenu, a ne htjeti "prstom mrdnuti" neće nas dovesti daleko u bilo kojem poslovnom odnosu.

Malo mi je čudno odgovoriti na pitanje što sugeriram mlađim generacijama, jer sam i sam milenijalac. 😊 Definitivno bih istaknuo da, ako već pričamo o međugeneracijskim razlikama, onda na radnim mjestima treba biti otvoren za suradnju i kompromise. Jedni od drugih možemo puno naučiti, a slijepo braneći boje svoje generacije rezultirat će samo nepotrebnim trzavicama i lošim emocijama.

 

Danas nekako svi žele biti direktori, znaš kakva klima vlada općenito... ili traže posao i mole se bogu da ga ne nadu? Možda je malo karikirano, ali znaš na što mislim, koje je je tvoje mišljenje i iskustvo o tome?

Da, i to se posebice može vidjeti kod mlađih pojedinaca koji bi htjeli menadžerski ugovor nakon tri mjeseca radnog staža. Svjestan sam da ovim sam sebi "skačem u usta" jer sam i ja mladi direktor. Da se ne bismo krivo razumjeli - osobno sam se nagledao izvrsnih menadžera u ranim tridesetima, ali i pojedinaca u šezdesetima koji vode kompanije desetljećima, a kao da su "cijepljeni" od vještina dobrog menadžmenta. Nije problem biti mladi direktor ako smo spremni preuzeti apsolutno svu odgovornost koju ta pozicija nosi sa sobom - a to ne žele svi. Svi bi direktorsku plaću, a ne znaju što se nalazi u pozadini, zbog čega je ta plaća toliko visoka.

Što se tiče ove druge stvari, tu se slažem s tobom - ljudi na tržištu danas kao da ne žele raditi, i to je jedan privremeni trend koji se ukorijenio. Više im odgovara biti nezaposlen, imaju osigurane prihode ili ih stječu na druge načine koji nisu ugovor o radu - razloga je tu sad mnogo. Što će se dogoditi u budućnosti - iskreno, ne znam.

 

Puno radiš s ljudima, s kakvim ljudima voliš raditi, a s kakvima ne? Što te ugodno i neugodno iznenađuje?

Najviše uživam raditi s onima koji su spremni uložiti svoje vrijeme, energiju, ali i novac u to da poboljšaju sebe ili svoje poslovanje. To najviše vidim, primjerice, kod polaznika svojih edukacija kojima ponekad kažem da o njima ovisi koliko će "izvući" iz mene. Kada imam motiviranu grupu koja želi zaista za sebe maksimum, onda i ja dam 200% od sebe. S druge strane, kada imate grupu koja je poslana po naredbi, u otporu je i sikće na svaku vašu izjavu, i moj entuzijazam trenera ubrzo pada.

Ne radim s menadžerima (ustvari, općenito ljudima) koji misle da sve znaju i koji se nisu spremni mijenjati. Takve sam "otpisao" još u startu, jer osobno smatram da s ograničenim mindsetom ne možemo daleko dogurati. Čak i u područjima koje jako dobro poznamo uvijek možemo naučiti nešto novo, a i da čujemo nešto što već znamo, uvijek je korisno podsjetiti se toga ili čuti to na jedan drugačiji način.

Nažalost, i dalje se iznenadim ponašanjima koje realno možete pronaći samo na lijepom našem Balkanu: klijenti koji ne žele potpisati ugovor o poslovnoj suradnji, mijenjaju uvjete suradnje "5 do 12" ili dodaju nove komponente usluge koje nisu prvotno dogovorene, samoinicijativno plaćaju manji iznos od dogovorenog ili se "preko noći" prestanu javljati. To nisu profesionalna poslovna ponašanja.

 

Imaju li ljudi danas uopće od posla vremena za sebe i svoj privatni život? Što bi ti sugerirao na tom polju? 

Ovisi koga pitamo. Dat ću primjer iz vlastite perspektive: smatram se osobom koja uvijek ima vremena za privatni život, i to zato jer sam tako - odabrao. Da, to znači da ću se ponekad naći u situaciji kada sam pretrpan poslom, ali to je odgovornost koju sam spreman preuzeti. Mi uvijek imamo izbora na što ćemo trošiti naše vrijeme, čak i kada mislimo da nemamo taj izbor.

Zbog toga nije loše s vremena na vrijeme zapitati se što nam je zaista, ali zaista važno u našim životima. Ako odabiremo otići van s prijateljima i ne ostati kući pisati izvještaj jer će zadovoljstvo izlaskom biti puno veće od "štete" što nismo za laptopom, onda je sasvim u redu izaći van. Uvijek imamo vremena za nešto - pitanje je samo je li nam to nešto prioritet ili ne.

 

Danas svi nekako uz svoj redovni posao imaju i stotine fuševa, što misliš o tome?

Podržavam. Tržište je slobodno i ima mjesta za svih. Smatram da nam je uz sva davanja državi situacija dovoljno teška, i svi se mi više-manje snalazimo na svakakve načine.

 

Što te u tvom poslu najviše veseli nekako?

Kada vidim da sam u nekom svom klijentu ili polazniku edukacije potaknuo pozitivnu promjenu. Kao da to možeš vidjeti u njegovim očima - pokrenuli su se "kotačići" u mozgu. To su oni trenuci koji me toliko ispunjavaju i u kojima shvatim da se moj trud zaista isplati.

 

Koliko svu tu psihologiju i znanje koje dijeliš s drugima primjenjuješ na sebi, jesu li ono kako se kaže u postolara najgore cipele?

Paaaaa, djelomično točno. 😊 Često u šali kažem da bi mi nekad bilo bolje da ne znam toliko o ljudima, jer onda i u vlastitom ponašanju vidim toliko prostora za daljnje poboljšanje. Definitivno smatram da treba, što Amerikanci kažu, "practice what you preach". Ako držite edukaciju iz komunikacijskih vještina, a sami ste loš komunikator, to ne šalje baš uvjerljivu poruku. Ako druge podučavate kako voditi tim, a svoj vlastiti ne možete "staviti pod kontrolu" - ista stvar.

Naravno da uvijek ima i uvijek će biti prostora za napredak - u tome jest ljepota života i dugoročnog razvoja, kako osobnog, tako i profesionalnog.

 

Vole li Hrvati više raditi ili sjediti na kavi?

Ovisi koga pitamo - ne bih se upuštao u tako stroge generalizacije. Da, kod nas postoji trend sjedenja na kavama koji je nešto veći nego u ostalim zemljama. Međutim, to ne znači da su svi ti ljudi neradnici. Možda na kavi provode svoju pauzu na poslu. Možda sklapaju novi biznis. Između 40 i 60% poslova u lijepoj našoj sklopi se na kavama i poslovnim ručkovima. 😉

 

Što misliš da bi svi mi danas trebali napraviti da bi si poboljšali kvalitetu života? Što ti radiš na tom polju za sebe?

Kvaliteta života je vrlo širok pojam, koji obuhvaća naše mentalno funkcioniranje, emocionalnost, zdravlje, društvenost, osobne i poslovne uspjehe, i još puno toga. Zbog toga ne možemo dati jednoznačan odgovor koji će vrijediti za svih. Netko će povećati kvalitetu svog života tako da će pronaći posao, jer je nezaposlen već godinu dana. Nekome će se kvaliteta tog života povećati upravo davanjem otkaza, jer radi u toksičnoj okolini. Nekome nedostaje partner ili prijatelj, ili možda neka znanja i vještine da svoju svakodnevicu učini boljom. Raspravu sad možemo kanalizirati u puno smjerova.

Međutim, ono čime se uvijek možemo voditi jest sljedeće: upitajte sami sebe što vam trenutno nedostaje u životu. Što želite, i zbog čega to želite? Što ćete time dobiti? To može biti prva stanica na putu ka vašem osobnom razvoju.

 

Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu - sviđa mi se ta premisa koju ističeš... možeš li nam je malo proširiti kako da je i mi primijenimo možda u svojim životima?

Odabrao sam tu poslovicu jer baš rezonira sa mnom! S obzirom da sam mlad otvorio firmu te je (na sreću!) i dan danas uspješno vodim, uvijek me veseli kada mi netko priđe i pohvali ono što radim, govoreći da sam lijep primjer drugima. I sam sam prije bio takav - čekao da drugi pokrenu nešto što sam ja osobno htio, a nisam se usudio, jer nisam imao hrabrosti ili nisam bio spreman preuzeti odgovornost.

Međutim, od čekanja nemamo puno. Život nije čekanje, život je djelovanje. Inače, još jedna od mojih omiljenih izreka je da hrabrost nije odsustvo straha, već djelovanje unatoč strahu. Uvjeti nikada neće biti savršeni, niti ćete vi ikada biti 100% spremni. Hit the ball and run! Ako želiš nešto promijeniti u svijetu, nemoj čekati da nekom drugom sine ta ideja. Implementiraj je - ti. Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. 😉

 

Što misliš da je na bilo kojem poslu potrebno da bi se svi osjećali ugodno i bili sretni i predani svom radu i bili zadovoljni? Što misliš u čemu leži čarobna formula, odnosno što bi trebali napraviti poslodavac, a što radnici?

Teško je reći postoji li jedinstvena "čarobna formula" za sve. Ljudi nisu egzaktna znanost kao matematika, pa da kod njih vrijedi 2 + 2 = 4. Ono što bih svakako istaknuo kao važno jest da ljude treba tretirati - kao ljude. Iznenadili biste se koliko poslodavaca "kiksa" na ovom koraku. Zaposlenicima treba davati feedback na njihov rad, i pomoći im da na svojim radnim mjestima razviju svoje vještine i sposobnosti. Trebaju pripadati timu u kojem postoji osjećaj povjerenja i želja za radom na zajedničkom cilju. S druge strane, zaposlenici su ti koji bi trebali dati svoj maksimum na radnim mjestima. Međutim, to je gotovo pa nemoguće ako ovi maločas spomenuti preduvjeti nisu zadovoljeni.

Odgovornost je, rekao bih, podijeljena između poslodavaca i radnika. Osobno sam se puno puta susreo sa slučajem kada je neki radnik "na papiru" bio idealan za neko radno mjesto, međutim ubrzo nakon zapošljavanja otišao je iz kompanije. Nije dijelio iste vrijednosti kao i organizacija. Nisu im iste stvari bile važne. S ljudima je najljepše raditi, ali i najteže. I oni koji su svjesni te činjenice i spremni preuzeti odgovornost zaista mogu napraviti čuda!

 

 

Originalni članak pročitajte OVDJE.

Photo by Aleksandar Selak