1. Čini se da nam „dobri živci“ i hladna glava nikada nisu bili potrebniji no u ovim vremenima. Naslov vašeg prvijenca je 'Kako preživjeti u suvremenoj džungli?' – radi se o priručniku koji donosi alate primijenjene psihologije pa bih vas, za početak, pitala kojih se vlastitih savjeta redovito pridržavate ovih dana?

Da, u potpunosti se slažem s Vama. Ovo je vrlo izazovan period koji će, osim naših sposobnosti, staviti na test i naše živce i strpljenje. Knjiga Kako preživjeti u suvremenoj džungli obiluje praktičnim savjetima i vježbama (ima ih preko 90 u cijeloj knjizi!), a ovih dana najviše primjenjujem one koje se odnose na brige, stres i anksioznost.

Vrlo je lako u mislima "odlutati" na različite crne scenarije o neizvjesnoj budućnosti, krahu svjetske ekonomije, potencijalnom gubitku posla, besparici i sl., što može biti vrlo razarajuće za naše psihološko stanje. Stoga nije zgorega prisjetiti se onoga što jest u našem području utjecaja. Virus ne možemo uništiti, ekonomiju ne možemo spasiti - ali ipak možemo nešto napraviti u današnjem danu. Možemo pomoći nekome, pročitati neko zanimljivo štivo, odraditi neki posao koji odgađamo već dugo vremena i sl. I već takve, male stvari u danu mogu biti korisne za umirivanje neugodnih emocija.

Još jedna stvar koje se pridržavam (a koja nije opisana u knjizi) jest rutina. U periodu izolacije lako je moguće da nam svi dani jednostavno postanu - isti. Manjak uobičajenih dnevnih aktivnosti koje obavljamo van naša četiri zida mogu rezultirati time da u nekom trenutku osjetimo dosadu ili čak besmislenost života. I upravo u tim trenucima pomaže rutina. Odredite vrijeme kada ćete ustati svakog dana, kada pijete kavu, kada radite, odgovarate na mailove, kuhate ručak, pomažete djeci, pospremate po stanu, vježbate, i kada se čujete s prijateljima. Rutina nam svima može pomoći vratiti smisao svakome danu.

 

2. Kako podnosite izolaciju? Jeste li savladali neke nove vještine, jeste li i poslovno aktivni? Naveli ste za sebe da ste ekstrovert i da nama ekstrovertima izolacija puno teže pada – koji biste savjet dali ekstrovertima, a koji introvertima za vrijeme ove krize?

Sad nakon mjesec i pol dana zaista mi je postalo "novo normalno" 😊 Naravno da mi je ispočetka bilo teško (i dalje je u nekim trenucima), jer zaista jesam vrlo društvena osoba i volim svoje slobodno vrijeme provoditi s dragim ljudima. Pojedincima koji su, poput mene, ekstroverti svakako preporučujem da i dalje održavaju kontakte sa svojim prijateljima. Možda se ne mogu fizički vidjeti s njima ovih dana, ali im tehnologija omogućuje vrlo dobre alternative - od WhatsApp poziva, Skypea, Zooma i sl. Lako je upasti u neugodno raspoloženje zbog toga što nam nedostaje blizina drugih ljudi. Nazovite ih i popričajte s njima. Ako treba, provedite i pola dana na telefonu! Razgovor s dragim osobama zaista nam može pomoći da se osjećamo bolje.

Na sreću, za razliku od ekstroverata, introverti su puno bolje podnijeli ovu situaciju, jer oni i inače više uživaju u periodima samoće. Njima bih skrenuo pozornost na to da, jednom kada izolacija završi, ne "ostanu" u takvom načinu funkcioniranja, već da se ne zaborave ponovno "uključiti" u svoju zajednicu. Jedna od najvećih snaga introverata upravo je taj njihov unutarnji svijet misli i ideja kojem se nerijetko vole prepustiti, i velika je šteta ako njihova okolina ne dobije priliku upoznati barem jedan dio njega.

Što se tiče moje malenkosti, moram priznati da radim od jutra do mraka! Dosta (starih, ali i novih) klijenata u ovim trenucima treba psihološko savjetovanje i pomoć, tako da sam im na raspolaganju. Osim toga, pišem i razne kolumne i blogove s korisnim savjetima za preživljavanje ovog turbulentnog razdoblja. A kao šlag na torti, zajedno s još dvoje kolega razvio sam i Naomi - virtualnu asistenciju za mentalno zdravlje, koju potpuno besplatno možete isprobati koristeći Facebook Messenger 😊

 

3. Po struci ste psiholog koji neprestano nadograđuje svoju stručnu edukaciju. Primijetila sam da se ljudskom psihom nerijetko bave ljudi koji nemaju formalno znanje iz psihologije - kako komentirate takav trend? Može li to biti opasno?

Psiholozi i slične struke posluju u poprilično slobodnoj industriji, odnosno industriji u kojoj ne postoje nikakve striktne regulative oko toga što se smije, a što ne. U prijevodu, svatko danas može postati samoprozvani konzultant ili coach. Da se razumijemo, to nije nužno ništa loše. Naprotiv, pohvaljujem sve svoje kolege koji odlično rade i zaista pomažu pojedincima prebroditi neke njihove životne izazove.

Situacija se može komplicirati kada se počnemo baviti nečim za što nismo dovoljno educirani (u ovom primjeru ljudskom psihom). Neznanje i neiskustvo ponekad mogu rezultirati vrlo lošim (da ne kažem i opasnim) posljedicama. Kada se u jednadžbu umiješaju arogantnost i ego, odnosno stav "da mislimo da sve znamo i da smo najbolji", krajnji ishod može biti fatalan. A ljudska psiha može biti sklizak teren za igru ako nemamo dobru opremu za nju, ili nismo spremni na takve uvjete igre.

Nemojte me krivo shvatiti - ne treba netko imati diplomu psihologa da bi pomagao ljudima. Osobno poznam puno ljudi koji je nemaju, a vještiji su "psiholozi" od većine kolega koje poznam. Isto tako, poznam puno svojih kolega kojima nikada ne bih preporučio nekog svog klijenta za rad 1 na 1 jer ih gotovo pa uopće ne smatram kompetentnima za to.

 

4. Vaša tvrtka Mind Lab d.o.o. bavi se uglavnom business coachingom, ali i osobnim coachingom – pretpostavljam da trenutno imate pune ruke posla…

Da, dobro pretpostavljate! 😊 Imam osjećaj da se cijela pomagačka struka (psiholozi, coachevi, konzultanti…) počinje udruživati, jer smo prepoznali potrebu za takvom vrstom usluga u ovim, zaista ih moram nazvati, ludim vremenima. Dajem dosta intervjua za različite portale, a često i pišem blogove - što za druge stranice, što za stranicu naše tvrtke. U blogovima i kolumnama ovih dana najčešće obrađujem temu kako se uspješno nositi s cijelim ovim stresom i anksioznošću uzrokovanim koronavirusom.

Također, s obzirom da sam pomagačke struke, osjetio sam potrebu odraditi jedan besplatan sat psihološkog savjetovanja sa svima koji osjete potrebu za razgovor i željni su podijeliti svoje misli i brige sa stručnom osobom. Najčešće mi se javljaju pojedinci koji su dosta uznemireni potresima u Zagrebu ili se teško nose s neizvjesnom budučnošću pa im je potrebno napraviti neku vrstu psihološke krizne intervencije.

 

5. Zanima me koja je to osobina koja čini dobrog coacha i ako bismo gledali najpoznatije svjetske coacheve – otkrijte nam koji su vam uzori. Koga redovito pratite?

Jako volim rad i javna izlaganja Marise Peer, koja ne bi baš spadala u kategoriju coacheva, već više terapeuta. Kao najvažniju osobinu dobrog coacha naveo bih sposobnost postavljanja dobrih pitanja u pravo vrijeme. Coach se treba suzdržati od davanja savjeta i govorenja klijentima što bi trebali raditi (jer to onda spada u savjetovanje). On uvijek treba biti barem tri "koraka ispred" svog klijenta i njegov razvojni put gledati iz jedne vremenski dugoročne perspektive. Pravi coach zna da njegov klijent ima sve resurse koji su mu potrebni za rješavanje izazova s kojima se suočava, te ima pozitivan stav o njegovom napretku i konačnom ishodu cijelog coachinga.

 

6. Vratimo se na vaš priručnik 'Kako preživjeti u suvremenoj džungli?' - koja je po vama dobra navika koja najčešće čini ključnu razliku između uspjeha i neuspjeha? Mnogi navode da je to neodustajanje... što vi mislite?

Definitivno smatram da je upornost jedna od glavnih karakteristika. Osim nje, naveo bih ih još nekoliko. Jedna je promišljenost u djelovanju - uspješni ljudi dobro "osluškuju" okolinu oko sebe i potrebe ljudi iz zajednice, i onda svoje djelovanje usmjeravaju tako da te potrebe zadovolje. Rekao bih da su uspješni ljudi vrlo fleksibilni, te da im nije teško konstantno se prilagođavati novonastalim situacijama. Evo i cijela ova situacija s koronavirusom bit će jedan veliki ispit naše fleksibilnosti, i oni koji ga polože i "izguraju" ovaj period bez većih posljedica definitivno se mogu smatrati uspješnima.

Također, uspješni ljudi traže i spremni su primiti feedback okoline i ljudi s kojima su u kontaktu. Imaju taj tzv. growth mindset, odnosno ne ponašaju se "kao da su popili svu pamet svijeta", već su osviješteni oko onoga što znaju i u čemu su dobri, upoznati su s vlastitim nedostacima, i znaju što još trebaju naučiti i koje vještine trebaju usvojiti da bi bili još veći stručnjaci u svom poslu. Svjesni su da je to, prije svega, jedno dugo putovanje.

 

7. Zašto često mislimo da smo žrtve okolnosti i sudbine? Je li tako lakše naći opravdanje za „nečinjenje“, za nepoduzimanje akcije, za nepokretanje s mrtve točke…

Ma naravno! Pasivno prihvaćati sve što nam se događa je najlakše - to od nas ne traži nikakav preveliki trud. Najlakše je kriviti roditelje, poslodavca, državu i sl. i ne pomicati se s mrtve točke. Preuzeti odgovornost za vlastiti život i postupke zahtjeva vrijeme, energiju i trud. I neki jednostavno nisu spremni na taj ulog (što je, da se razumijemo, skroz opravdano). Međutim, teško da je takav stav ikoga doveo daleko u životu…

 

8. Čini li vam se da mnogi od nas loše reagiraju na ovu situaciju jer su i inače na „autopilotu“?

To je apsolutno točno! Svi mi većinu dana tendiramo biti na autopilotu, jer on našem mozgu troši vrlo malo energije. A našem mozgu, jednoj lijenčini od organa, to sasvim odgovara. COVID-19 i sve popratne pojave od nas zahtijevaju sve samo ne autopilot. Naši su se životi našli u poprilično promijenjenoj okolini, koja od nas zahtjeva novu vrstu prilagodbe i razvijanje jednog novog načina funkcioniranja. A to ne možemo postići na autopilotu. Potrebno je "upaliti" tzv. "kreativnog pilota" da bismo se snašli u ovom kuršlusu, a on troši puno više energije, što se našem mozgu, naravno, ne sviđa. I zbog toga je nekima ovaj period jednostavno prestresan ili imaju osjećaj da mu se nikako ne mogu prilagoditi.

 

9. Iluzija je cijeli život raditi iste stvari na isti način i očekivati drukčije rezultate, no istinska promjena je uvijek jako teška. Zašto? Je li to zbog naše podsvijesti, zbog programa koje smo „ukucali“ u nju? Kako to možemo prevazići?

Dio odgovora možemo pronaći i u prethodnom pitanju. Na društvenim mrežama ima jedna šaljiva slika koja kaže "Tko želi promjenu?" i svi dignu ruke, a nakon toga ih se pita "Tko se želi promijeniti?" i nitko ne podigne ruku. I to je živa istina! Koliko god bismo htjeli promjenu ili znamo da će ona biti dobra za nas, toliko joj se podsvjesno ipak opiremo. Odbijamo kupiti novi mobitel jer nam se ne da savladavati sve te funkcionalnosti koje dolaze s novim uređajem. Odbijamo digitalizirati poslovanje u našoj organizaciji jer smo se navikli raditi po starom - unatoč tome što će nam to ubrzati procese i procedure.

Taj stari način funkcioniranja ponekad je vro duboko "urezan" u naš mozak. Zamislite da od sutra vezice na svojim cipelama trebate početi vezivati na drugačiji način. Nećete uspijevati, vaš mozak će se buniti! Trebat će nekoliko dana ili možda čak i tjedana da usvojite novu metodu. Cijeli ste ih život vezivali na jedan način, i nemoguće je očekivati da ćemo tako brzo usvojiti neki drugi.

 

10. Dakle, koji bi po vama bio prvi korak na putu promjene?

Već samim osvještavanjem da promjena može biti dugotrajna (ponekad čak i bolna) napravili smo prvi korak. Važno je biti blag prema sebi i redovito motriti napredak, pohvaljujući se za svaki, pa čak i najmanji korak prema naprijed. Jer za neke od nas promjena može značiti veliki skok van zone udobnosti.

Također, jako je važno jasno vizualizirati krajnji ishod. Što točno želimo? Zbog čega? Kako ćemo znati da smo ostvarili rezultat? Je li to nešto konkretno, ili pak samo unutarnji osjećaj? Što više detalja "izvučemo", to će nam biti lakše jer ćemo točno znati čemu stremimo.

 

11. Kada već pričamo o promjeni, shvatili smo i to na globalnoj razini, na jedan poprilično bolan način kako stvari možda nikada više neće biti iste. Kako se vi nosite s tim osjećajem neizvjesnosti jer mislim da je, uz jedan osjećaj neslobode i bespomoćnosti, to ono što nas sve skupa najviše brine.

Bit ću ovdje vrlo iskren: možemo mi plakati do preksutra da nam životi više nikad neće biti isti, to situaciju neće promijeniti. I što se prije pomirimo s tom činjenicom, to će nama osobno biti lakše. Usporedit ću to s vremenskom prognozom - možemo se živcirati što pada kiša, ali to neće rezultirati time da će zasjati sunce. Možemo samo uzeti kišobran i dobre cipele te se pobrinuti da što manje pokisnemo. Ista stvar će biti i s našom budućnošću.

Ja sam, na sreću, sve to vrlo brzo "prežvakao" u svojoj glavi i pomirio se s činjenicom da će nam budućnost biti turbulentna. I iskreno mislim da sam napravio najbolju stvar. Čovjek je vrlo prilagodljiv organizam koji se može naviknuti na sve. Naviknut ćemo se i na život nakon koronavirusa. To "novo normalno" koje se sada propagira u medijima zaista i hoće postati - normalnost 😊

 

12. U knjizi navodite da se optimizam ipak može istrenirati... no mene zanima kako komentirate pravu poplavu onoga što meni na prvi pogled izgleda kao lažni optimizam. Je li i lažni optimizam bolji od pesimizma? Što mislite?

Lažni optimizam svakako jest loš. Vrlo je malo situacija u kojima zaista može pomoći, odnosno u kojima se može pokazati ispravnim izborom. Lažni optimizam je ništa drugo nego "flaster metoda" za suočavanje s neugodnim stvarima i događajima u našem životu. A opasnost leži upravo u tome što jednom kada se taj "flaster odlijepi", bit će puno bolnije nego kada smo zadobili tu ranu preko koje je bio nalijepljen.

Život nažalost ponekad jest težak i može biti vrlo nelagodno pogledati istini u oči. Evo to vidimo i sada: postoje milijuni ljudi koji jedva čekaju da prestane izolacija "kako bi se mogli vratiti starom životu". I duboko su uvjereni u to, unatoč tome što nam životi više neće biti isti. I taj lažni optimizam kojima se tješe zapravo može biti koban jednom kada shvate suprotno.

Neuspjeh i neugodne emocije sastavni su dio života te ih ne možemo izbjegavati. Ponekad je potrebno malo "stisnuti zube" da bi nam kasnije bilo bolje, nego stalno izbjegavati pogledati istini u oči.

 

13. Kako se nositi s navalom loših osjećaja – straha koji može eskalirati do panike, brige, ljutnje… koje je rješenje. Znam da mi sugestija da se smirim meni nikada ne pomaže, ali mi pomognu disanje i meditacija, isključivanje od društvenih mreža i vijesti… Što treba činiti kada se loše osjećamo?

Kada bih vam krenuo pisati detaljan odgovor na ovo pitanje, ne bih stao do preksutra 😊 Tehnika i metoda nošenja s neugodnim emocijama ima pregršt. One su drugačije za svaku emociju, te nam neće sve tehnike pomoći na jednaki način. Ovako generalno govoreći, svakako savjetujem da pogledate što vam je sve na raspolaganju i isprobate ono što vam se čini zanimljivim. Tehnike upravljanja neugodnim emocijama shvatite kao švedski stol - pogledajte što se nudi, slobodno "prigrizite" nešto dok ne nađete onu koja vam paše, te se onda slobodno vratite po još!

 

14. Čini ili vam se da smo generalno posljednjih godina bili u potrazi za srećom (ispunjenjem vlastitih potencijala, pronalaženjem onoga što volimo raditi, ostvarenjem najbolje verzije sebe…), a sada smo se preko noći našli u određenom modusu preživljavanja jer moramo očuvati vlastitu egzistenciju. Kako pomiriti ono što volimo raditi i ono što moramo napraviti da bismo opstali? Ili, da postavim pitanje na drukčiji način – je li sada pravo vrijeme za ostvarenje svojih snova? Je li i za vas kriza nova prilika?

Hajdemo odmah raščistiti jednu stvar - svaka kriza zaista jest prilika. Što se tiče ostvarenja naših snova, da bismo odgovorili na to pitanje prvo trebamo točno znati koji su to naši snovi koje nastojimo ostvariti. Isto tako, vrlo ih je važno usporediti s trenutnim, objektivnim mogućnostima. Ako je naš san imati najbolju turističku sezonu do sada, onda nikako nije vrijeme za njegovo ostvarenje, jer sve prognoze navode da ovogodišnja turistička sezona vrlo vjerojatno neće biti niti do gležnja prošlogodišnjima.

Naravno da nam je sada mozak više postavljen u taj survival mode. Ali to ne znači da trebamo odustajati od svojih želja i snova! Možda ih (zbog objektivnih okolnosti) nećemo moći ostvariti u sljedećih godinu dana ili pola godine - ali možda ćemo moći već u 2021-oj. Hajdemo ne razbijati glavu jer su nam propali planovi koje smo planirali realizirati ovih dana, već hajdemo vidjeti kako ih možemo ostvariti nekada kasnije, kada ćemo biti još spremniji i sposobniji nego što smo sada! 😊

 

15. I za kraj, koja bi bila vaša poruka našim čitateljima – kako da u sebi pronađu mir i vjeru u bolju budućnost ovih dana?

Ne zaboravite biti blagi prema sebi. U ovom turbulentnom periodu vrlo je lako "skliznuti" u negativna razmišljanja, i onda se gristi zbog toga što previše brinemo. Htjeli bismo znati što nam život nosi i kad će ovo sve prestati. Tih odgovora nemamo, i zbog toga se stresiramo. A onda nam dodatni izvor stresa predstavljaju i mediji, koji u svojim obraćanjima javnosti propagiraju poruke da stalno radimo na sebi i iskoristimo ovo vrijeme izolacije da bismo obavili 101 različitu aktivnost.

Hajdemo polako. Netko se s koronavirusom nosi tako da se povlači u sebe - i to je sasvim u redu. Ne trebamo se svi "ubijati" od rada na sebi i učenja novih vještina samo zato jer netko tako kaže. Osvijestite što možete učiniti danas, koliko god ta aktivnost bila malena. Ovo nije vrijeme za ambiciozne ciljeve na polju osobnog usavršavanja - oni će doći malo kasnije 😊

 

 

Originalni članak pročitajte OVDJE.

Image designed by Freepik

 

Pročitajte i ostale intervjue: