U svojoj knjizi „Kako preživjeti u suvremenoj džungli“ navodite alate primijenjene psihologije za jačanje otpornosti u vremenu brzih promjena. Gdje je erotika u suvremenoj džungli?
Prisutna je i ona, naravno. Međutim, s obzirom da svoje psihoterapijsko školovanje nisam usmjerio u seksualnom smjeru (barem ne još uvijek), odlučio sam tu komponentu izostaviti iz knjige.
Zapravo, nadopunio bih prvu rečenicu svog odgovora: erotika je sveprisutna u našim životima. Milijuni su marketinških kampanji koje svoje proizvode i usluge društvu nastoje učiniti poželjnijima kroz neki oblik erotizma. Što je otvaranje novog noćnog kluba bez zgodnih hostesa? Što je reklamiranje najnovijeg proizvoda za mršavljenje bez modela s isklesanim tijelima? Nadam se da shvaćate što želim reći.
I to nije ništa novo; svijet tako funkcionira već desetljećima. Erotike se ne treba sramiti – ona može biti zanimljiv dodatak koji će „začiniti“ neku situaciju, naravno, ako smo je dodali u promišljenoj količini.
Na promociji knjige u Hoću knjigu Megastore rečeno je kako redoviti seksualni odnosi mogu povećati zadovoljstvo životom za 55 posto. Je li to puno ili malo? Vrijedi li taj postotak i za Hrvatsku? Postoje li podaci o tome koliko smo mi u Hrvatskoj zadovoljni svojim seksualnim životom, a koliko životom uopće?
Puno ili malo u odnosu na što? Trebamo prvo definirati neku referentnu točku s kojom se uspoređujemo prije nego kažemo je li nešto puno ili malo. Inače, sam podatak je rezultat istraživanja iz Colorada u SAD-u. Kakva je situacija na našim prostorima, te postoji li neka barem slična lokalna replika tog istraživanja, moram priznati da tu informaciju nemam.
Svakako preporučam analizu nekih od radova Aleksandra Štulhofera, našeg poznatog seksologa, inače profesora na odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ono što ja kao psiholog mogu reći jest da seksualni odnosi zaista mogu povećati kvalitetu našeg života, posebice ako su vođeni s osobama koje nam nešto znače i s kojima postoji neka razina povezanosti.
Koliko su Hrvati zadovoljni svojim životom? Ako ćemo govoriti generalno, onda se možemo referirati na Gallupovo godišnje istraživanje koje navodi da sreća Hrvata iz godine u godinu lagano opada. Najčešće smo nezadovoljni nepouzdanim državnim aparatom i okružjem koje nije nimalo stimulativno za gotovo pa bilo kakav oblik profesionalnog (pa i osobnog) razvoja. S druge strane, život u Hrvatskoj lagodniji je nego u ostalim (europskim) zemljama te je puno jednostavnije održavati socijalne odnose s drugim ljudima, što je svakako prednost Lijepe Naše. Tako da se sve može gledati iz više perspektiva.
Zaključno – razina zadovoljstva životom vrlo je individualna, pitanje je samo kako mi gledamo na stvari koje nam se događaju, te koliko vjerujemo u vlastite sposobnosti i mogućnost da imamo kontrolu nad našim životima.
U knjizi navodite podatke koji pokazuju da bi se upravljanje emocijama trebalo učiti u ranoj dobi, što spada u odgojnu ulogu škole. Zašto je u suvremenoj džungli važno osvijestiti svoje osjećaje i naučiti upravljati njima?
Jedna moja draga kolegica (koja se, inače, isto bavi poslovnim edukacijama kao i moja malenkost) na svojim predavanjima stalno ponavlja krilaticu da je 20. stoljeće – stoljeće emocija. I u pravu je! Osjećaji su osnovna komponenta svih ljudi na ovom svijetu. Nisu nešto čega se trebamo sramiti. Zbog čega ih onda zanemarujemo? Zbog čega onda ignoriramo nešto što je naše temeljno obilježje, a fokus stavljamo na 101 drugu stvar?
Ne mogu vam opisati koliko je važno naučiti upravljati svojim emocijama te osvijestiti što one uopće jesu. Jako je lako pasti pod utjecaj osjećaja, posebice onih neugodnih. A onda posljedično „stradaju“ i naše misli, ponašanje, pa dugoročno i naše životno blagostanje. A uvijek imamo puno više kontrole nad našim osjećajima, samo što se toga rijetko prisjetimo. 😊
U vježbi za otkrivanje pozadine agresije navodite kako agresiju mogu izražavati osobe naučene da je neprihvatljivo izražavati druge neugodne emocije kao što su tuga ili strah. Zašto u društvu tako lako izražavamo agresiju, a tako teško druge emocije?
Zbog toga što je agresiju „najlakše“ pokazati. Ona je uvijek prva reakcija koja se javi u našem mozgu kada smo frustrirani ili stvari jednostavno ne idu onako kako smo zamislili. To je jednostavno stvar biologije našeg mozga. I zato što je stalno ispoljavamo, društvo je više-manje „otupilo“ na nju. Postala je prihvatljiv oblik ponašanja – prihvatljiviji barem nego prije. Ni mi sami se više nećemo toliko intenzivno „zakačiti“ za agresivnu vijest sada kao što smo to radili ranije.
Ali da, agresija je često maska za neke druge osjećaje (kao što su, primjerice, tuga ili strah) koje nije toliko prihvatljivo pokazati. Agresija daje osjećaj nadmoći i njome ćemo puno prije dobiti ono što želimo nego kada pokazujemo tugu. Dominantniji (možete čitati: agresivniji) pojedinci percipirani su kao uspješniji te puno lakše ostvaruju svoje ciljeve. Tuga i potištenost, s druge strane, znak su slabosti. I cijela priča se vrti oko tog jednostavnog zaključka.
U knjizi navodite istraživanja koja dokazuju da se agresivno ponašanje uči. Uči li se i izražavanje lijepih osjećaja? Kako izražavanje ugodnih osjećaja djeluje na agresiju? Kako se uči izražavanje ugodnih emocija u koje spada i osjećaj seksualne želje?
Da, izražavanje svih osjećaja se može naučiti, kako neugodnih, tako i ugodnih. To nije sposobnost koja je „rezervirana“ samo za neke. I naravno, „vježbanje“ ugodnih emocija može biti vrlo dobar lijek za agresiju i ostale neugodne emocije. Dat ću vam jedan primjer – osjećaj zahvalnosti. Kada smo zahvalni na onome što imamo, to vrlo brzo umiruje naše unutarnje stanje – a agresija je emocija koja ga vrlo brzo „uzburka“. I stoga, umjesto da se prepustimo toj „buri“, hajdemo biti zahvalni na tom iskustvu: što nam poručuje ta agresija i koju lekciju možemo naučiti iz toga? Stvar se u sekundi okreće za 180 stupnjeva.
Što se tiče osjećaja seksualne želje, tu je vrlo lako „skliznuti“ na tanak led. Seksualna želja je jedna od osnovnih ljudskih potreba, međutim za seksualni odnos potrebno je najmanje dvoje. Te želje se ne treba sramiti jer je svi mi osjećamo – treba samo vidjeti u kojem je kontekstu i u kojoj mjeri izražavamo. Točnije rečeno, tu treba uključiti i socijalnu komponentu. Mada, svakako sam stajališta da su vještine izražavanja seksualne želje svakako nešto na što bi trebalo staviti veći fokus, barem kada govorimo o obrazovanju i općenito učenju vještina.
Kako današnji mladi uče izražavati seksualnu želju? Kakva je uloga medija u seksualnom ponašanju? Postoji li razlika između Hrvatske i drugih zemalja u učenju seksualne komunikacije?
Rekao bih da hrvatska djeca sigurno imaju nešto manju količinu sadržaja iz područja seksualnog odgoja u svom kurikulumu nego što je slučaj u drugim zemljama. I da, to treba gledati kao prostor za daljnji napredak.
Stvar je vrlo jednostavna: kada se ne bavimo (adekvatnim) izražavanjem seksualne želje kroz sustav obrazovanja, mladi će ta znanja dobiti iz nekih drugih izvora. To su najčešće internet, mediji i njihovi vršnjaci. Mladi (čisto zbog svojih godina) mogu biti pod velikim utjecajem informacija iz svih tih izvora koje oni smatraju relevantnima, zbog toga što još uvijek grade svoj osobni identitet, te nemaju toliko čvrste stavove kao i odrasli ljudi.
Problem nastaje u tome što na internetu ima svega, te su mladi slobodno prepušteni njemu. Danas imamo pristup svemu. Na taj način izloženi su svakakvim sadržajem iz kojeg onda vuku krive zaključke o tome što se smije, a što ne – što dugoročno može stvoriti velik problem.
Koliko društvene mreže olakšavaju izražavanje osjećaja, a koliko otežavaju izravnu komunikaciju, koja je suština erotske privlačnosti?
Društvene mreže dosta su olakšale izražavanje osjećaja, što ugodnih, što neugodnih. Naime, ekran našeg laptopa ili pametnog telefona doslovno služi kao „štit“ od drugih ljudi i njihovih reakcija. I kad napišemo neki post koji je emocionalno „nabijen“ (nebitno kojeg polariteta), puno smo ga spremniji poslati jer znamo da – imamo taj štit. I onda imamo milijarde ljudi koji u svijet šalju emocionalno nabijene poruke, ventilirajući se preko foruma i postova na društvenim mrežama, a da se nađu u komunikaciji jedan na jedan – realno, pitanje bi li reagirali na isti takav način.
Međutim, koliko god je preko društvenih mreža jednostavno pokazati osjećaje, toliko nas to dugoročno zakida – u „stvarnim“ odnosima. Mijenjajući našu stvarnost onom koju gledamo kroz ekran našeg mobitela s vremenom kao da prestajemo znati kako treba funkcionirati u stvarnom svijetu. I erotska privlačnost tu je odličan primjer: lako je pokazati seksualnu želju preko poruka, međutim imamo li hrabrosti to učiniti uživo? I onda nam se život počne vrtjeti oko sextinga koji nam počne davati seksualno uzbuđenje – umjesto da nam njega daje prisustvo osobe koja nam je seksualno privlačna.
Ono što hoću reći je sljedeće: postaju nam „napete“ poruke i fotografije neke osobe, a ne ona sama, što iz korijena mijenja čitavi koncept seksualnog odnosa. I to je jedan od velikih problema s kojim se današnje čovječanstvo suočava.
Originalni članak pročitajte OVDJE.
Pročitajte i ostale intervjue:
