Mnogi me ljudi pitaju jesam li kao djevojčica sanjala o tome da budem pilotkinja, jer vojni piloti uglavnom govore da o tom pozivu razmišljaju još od učeničkih dana. Ja sam imala drugačije ideje o svom životu, sve dok u srednjoj školi nisam vidjela plakat na kojem je pisalo: prihvati izazov, postani vojni pilot! A kako sam tada bila u mladenačkoj fazi u kojoj svi volimo izazove i adrenalin, poruka s plakata probudila je u meni želju da se prijavim i saznam bih li se time mogla baviti. Kad su mi nakon liječničkog pregleda rekli da sam među osam izabranih budućih mladih kadeta pilota, a prijavilo nas se više od 1.200, odlučila sam taj fakultet upisati i završiti, izjavila je za poslovniFM Antonija Trupinić, magistra inženjerka aeronautike, pilotkinja vojnog helikoptera Ministarstva obrane Republike Hrvatske, instruktorica letenja, instruktorica bodybuildinga i fitnesa, a uskoro i nutricionistkinja.

Na početku razgovora s urednikom i voditeljem emisije Mislište, Sandrom Kraljevićem, Antonija se prisjetila da je njezina odluka da postane pilotkinja u obiteljskom krugu različito prihvaćena. Otac je bio zadovoljan izborom i ponosan, odmah se obvezao da će pomagati gdje god bude trebalo, a majka nije baš bila oduševljena, nezamislivo joj je bilo da će njezina kći voziti avion ili helikopter. Zamišljala je da će Antonija biti liječnica ili učiteljica.

„S vremenom se i ona priviknula i prihvatila moj izbor, i danas je ponosna i sretna što sam postala vojna pilotkinja, čak se i hvali uokolo s uspjesima svoje kćeri. To je meni iznimno drago, jer bez obzira na to što nisam ispunila njena očekivanja, napravila sam i veliki korak i za sebe i za njih u našem životu“, ponosno ističe Antonija.

Letenje helikopterom izaziva poseban osjećaj.

„Da sam pjesnik opisala bih to mnogo lakše, ali sam inženjer, a inženjerski je odgovor, dakle, upravljanje tim strojem meni daje osjećaj moći. Znate da upravljate velikim i moćnim strojem, znate da taj stroj ide u smjeru u kojem vi želite, to mi daje osjećaj moći dok letim. Naravno da tu ima i adrenalina i slobode, kretanje u svim smjerovima, nova perspektiva koja čovjeku nije prirodna jer mi smo naviknuli hodati po zemlji. Da nas je Bog stvorio da letimo imali bismo krila. Vinula sam se u visine i perspektiva odozgo otvorila mi je novi pogled na svijet i na tu ranjivost čovjeka. Bez obzira na to što ja jesam moćna i upravljam tim strojem, u svakom trenutku osjećam strahopoštovanje, ne samo prema stroju nego i prema vremenu, jer moj medij je zrak u kojem se krećem“, opisuje Antonija Trupinić osjećaj koji pruža letenje.

Mnogi ljudi ne mogu se osloboditi straha od letenja. Kako se piloti nose s osjećajem straha? Boje li se?

„Ne, ne bojimo se, mi smo toliko obučeni i toliko sam odletjela tih letova da mi je sjedanje u helikopter jednako kao kad sjedneš u auto pa ideš na posao. U početku je to bilo uzbuđenje, kad si mlad i imaš 19, 20, godina, ali s vremenom se navikneš. Nikakav osjećaj straha nije u meni, samo pristupam helikopteru i svojoj struci s ogromnim strahopoštovanjem. Cijela procedura vojnog letenja ulijeva sigurnost, mi nebrojeno puta pregledamo helikopter, pripremimo se za svaki let, nemam osjećaj da nešto ne znam ili ne mogu napraviti. Da nešto ne mogu odraditi, istog trena bih rekla svom zapovjedniku da  ne znam ili da nije zadaća za mene. A zapovjednik je osoba koja uvijek zna za kakve misije i zadaće mu je svaki pilot osposobljen. Smisao i svrha svega je da svaki pilot bude obučen za svaki zadaću koja se obavlja s tim helikopterom ili avionom. Ne razmišljamo nikad o tome koliko nas je možda strah i ne sjedamo sa strahom u helikopter.

Kako izgleda radni dan vojne pilotkinje i nastavnice letenja?

„Ministarstvo obrane je ogromna ‘firma’, a ja sam vojni pilot u toj velikoj firmi, školovala sam se za vojnog pilota i to mi je core business. Deset godina radila sam kao nastavnica, odnosno instruktorica letenja, imala sam svoje studente, dva do tri studenta idu na jednog nastavnika, nikad nemamo velike razrede, želimo da taj pristup što više bude individualan nastavnik – kadet. Radno vrijeme imamo od 7 do 15 sati i toga se držimo. Bila sam nastavnica letenja, radila sam u školskoj eskadrili, radili smo tih 8 sati i radno vrijeme bilo je podijeljeno na pripremu leta, vrijeme kad se leti je od 9 do 13 sati, nakon toga ručak, sve je programirano u minutu, nema praznog hoda. Ako hoćemo popiti kavu, uzme se kava to go, piješ kavu dok ideš prema helikopteru (šalim se), ali voljela bih da razumijete popunjenost radnog vremena. Nakon toga nastavnik se priprema za sat koji ima s kadetima i paralelno s tim ruča, negdje između 13 i 14 sati, a zadnjih sat vremena imamo pripremu s kadetima za sljedeći dan za njihovo letenje, , dakle između 14 i 15 sati.

Kadeti tada idu u studentske sobe, uče i pripremaju se za sutradan, a nastavnici se doma odmaraju od kadeta i njihovih „početničkih“ letova. Letenje s kadetima je zapravo jako izazovno i iscrpljujuće, jer to su početnici, a bez obzira na to oni ne mogu i neće naučiti ako im ne prepustite komande, pri čemu se maksimalno poštuju pravila sigurnosti. Bude zanimljivo i bude dosta znojenja, kadeti se se znoje, ali znoji se i nastavnik kad vidi kadeta kako „nevješto“ upravlja s komandama leta. No, komande su udvojene, nastavnik u svakom trenutku može preuzeti kontrolu. Posebno mi je zanimljivo kada mu nešto objašnjavam, nešto mu pokazujem, pa on to odmah ne usvoji, pa mu pokažem ponovo, i kad usvoji sretna sam da je shvatio i da to može izvesti. Rad s kadetima najemotivniji je dio posla, nema boljeg osjećaja nego gledati ih nakon dvije godine napornog rada kako na promociji dobivaju letačka krila, i pritom znati da si ti taj koji im je pokazao vještinu letenja i napravio od njih časnike“, opisuje Antonija Trupinić najljepše trenutke instruktora letenja.

Biti žena u pretežito muškom društvu nije uvijek lako. Posebno teško ponekad bude pokazati i dokazati da su žene u stanju svaki posao jednako dobro obavljati kao i muškarci. Nerijetko čak i bolje.

„S obzirom na to da sam od prvog dana fakulteta već bila u muškom okruženju, uz mene je bilo sedam muškaraca, nekako sam se naviknula na to da se družim s muškarcima i njihovim muškim forama. I to je funkcioniralo, tamo sam i naučila i shvatila da ne postoji jači i slabiji spol nego jače i slabije žene, pa isto tako i jači i slabiji muškarci. To ne ovisi o tome jesi li ti muško ili žensko. Nego o tome koliko si uporan, koliko radiš, koliko se trudiš. Vojska ima svoja pravila, a jedno od njih je da smo svi u uniformama, odorama. Piloti nose pilotski kombinezon i svi smo u tom kombinezonu, to što ja imam dugu plavu kosu to njih ne zanima, bitno je da mi kosa ne smeta dok letim.

Najviše predrasuda pokazuju novinari. Često me pitaju zašto sam izabrala to zanimanje, kad se zna, kako kažu, da je to muško zanimanje. Uvijek im odgovaram protupitanjem: a zašto su najpoznatiji svjetski dizajneri, vizažisti, kuhari – muškarci? Nikad nitko njih nije pitao kako se muškarac našao u ulozi zanimanja kuhara, u kuhinji. Znali su me pitati za dugu plavu kosu, zašto se šminkam… Pa normalno je da se šminkam, žena sam, uzvraća.

Žene su svestrane. Ne volim tu riječ, ali najbolje nas opisuje, mi smo “multipraktici”. Naša pažnja može biti usmjerena na više stvari istovremeno i možemo ih sve istovremeno kontrolirati. Kuhati ručak i istovremeno paziti jednim okom na dijete, još biti na mobitelu i slušati glazbu paralelno…, imamo instinkt, znamo da moramo sve držati pod kontrolom u isto vrijeme, a to je ono što se u helikopteru ili u avionu traži. Mnogo se radnji događa istovremeno: moramo upravljati helikopterom, održavati norme leta, moram paziti na situaciju u zraku jer nikad ne znaš koja će ti ptica ili avion doći. Paralelno s tim slušaš kontrolu leta jer u zraku se stalno događa nekakva komunikacija. Cijelo vrijeme moraš imati širu sliku u svojoj glavi, a to je nama ženama urođeno. I uporne smo!“, čvrsto je uvjerena Antonija Trupinić. A na pitanje utječe li njezino stresno zanimanje na privatnu sferu života, odgovara da to kod sebe nije primijetila.

„Od letenja nemam stresa jer znam što znam raditi, ali na poslu ima dosta rokova koji se moraju poštivati, moram predati zapovjedi, ili otići na sastanak, ili biti na tri mjesta u isto vrijeme, pa tu bude stresa. Bitno je da uz sebe imaš ljude koji te razumiju“, zaključuje u razgovoru za poslovniFM Antonija Trupinić.

 

Preuzeto s Poslovnog FM

 

Preslušajte i ostale emisije: