Može, definitivno se može i u nas živjeti od plesa. I osobno to potičem. Ima podosta ljudi, s obzirom na našu scenu, koji žive od plesa, svatko u nekom svom smjeru. Rado bih čak da se i još više ljudi bavi plesom, jer mislim da je to krasna aktivnost, pogotovo za parove i bračne parove, kako bi mogli ići i raditi nešto zajedno. Može i treba više plesnih škola, tečajeva za parove, za solo žene ili muškarce, za mladence… ima tu dosta posla, a kad govorimo o sportskom plesu, tu jest malo teža situacija. Nije tolika količina ljudi u tome, ali netko tko ima i jedno i drugo u dobroj kombinaciji – funkcionira, istaknula je za poslovniFM Gabrijela Pilić, višestruka državna prvakinja u standardnim i latinoameričkim plesovima, učitelj trener plesa te pobjednica Plesa sa zvijezdama. Otkrila je da je u postupku otvaranja vlastitog plesnog studija, ulaska u poduzetničke vode, što je korona sve usporila.
Jesu li Hrvati plesan narod? Ne, nikako! Ne u smislu da nemaju smisla za ples nego jednostavno ne plešu, iskreno je kazala Pilić u razgovoru sa Sandrom Kraljevićem, u emisiji Mislište.
Susjedna Slovenija ili Austrija su totalno druga priča, naglašava Pilić prisjećajući se kako je kod tamošnjih natjecanja, u pauzi između točaka, publika pa i s cijele tribine se znala spuštati dolje i plesati. I svi su znali dvokorak, trokorak, cha cha cha…. Oni bi svoje otplesali i vratili se na tribine, a mi nastavili s natjecanjem. U Sloveniji i Austriji je najnormalnije proći plesnu školu, potvrditi da znaš plesati i onda, naravno, kad si u prilici nekoga pozvati na ples, jer se naprosto nemaš čega sramiti. Kod nas je više ova šank varijanta, nažalost, uz smijeh će Pilić.
Na upit je li ples skup sport, Pilić odgovara kratko – jest, iznimno skup. Skup je i za ozbiljno plesanje u Hrvatskoj, a užasno skup ako netko puca na inozemnu karijeru. Primjerice, privatni sat s trenerima stoji između 100 i 200 eura za jedan sat od 45 minuta, tu su i kampovi na koje treba ići prije natjecanja (a poželjno je ići). Sve su to troškovi, sati i putovanja, o vlastitom trošku, osim europskih i svjetskih prvenstava, koja su sufinancirana od strane saveza odnosno HOO-a. Dodamo li tome i iznose za kostime, cipele, garderobu za treninge… jasno je da jer riječ o skupom sportu. No, uvijek pokušavamo ne prepadati sa svime time ljude na početku i kažemo da je potrebno krenuti koliko se može. Jedan trener, Norvežanin, je na upit kako zaraditi prvi milijun u plesu, odgovorio – uloži dva! Tako je to u plesu, ali svi se snalazimo, naglašava Pilić.
Biti sportašica i usvajati nove plesne figure ili dijeliti svoje znanje podučavajući druge, što vam je draže?, glasilo je urednikovo pitanje.
– Jako teško pitanje! Tek sada, kada podučavam druge, vidim cjelovitu sliku. Volim prenositi svoje znanje pogotovo parovima, ali sam svjesna da kroz to i nekoga djelomično i odgajaš, pa ne smijem dodatno pojačavati stres. Dok sam bila sportaš malo su mi čak ta natjecanja išla na živce, više sam umjetnički tip. Ali sad kada gledam sa strane sve bi drugačije, toliko bi se manje opterećivala nastupima, bila opuštenija i više uživala u svemu, sjetno će Pilić. U biti volim ovako raditi kao freelancer za više klubova! To mi je uvijek i bila želja – biti trener i tražena da radim s nekim.
Kada usporedite stres, primjerice europskog prvenstva i stres podizanja vlastite firme na noge, što je jednostavnije za izgurati? Može li se uopće usporediti to?, zapito je urednik Kraljević
– Natjecanje je intenzivniji stres u kraćem vremenskom periodu, a poduzetništvo nešto što ti visi iznad glave neko duže vrijeme. Natjecanje je onako neko više uzbuđenje, a ovo što hrvatska birokracija radi je užas, to postaje tlaka zbog stalnog dodavanja obveza, pa to ispadne kao neki tupi stres koji se razvuče kroz duže vrijeme. Natjecanje je boost adrenalina i stresa, intenzivnije svakako, veće opterećenje u tom trenutku i samo brže prođe. Ovo drugo ne prolazi tako lako, iskreno će Pilić.
Poruka mladima koji se žele profesionalno baviti plesom i živjeti od njega jednog dana jer da budu predani i dosljedni u tome što rade. Treba paziti i na spavanje, i na prehranu, kao i psihološki aspekt, koji je kod nas apsolutno zanemaren, ali i da budu spremni pripremiti tijelo i na manje ozljede. Da ponavljam svoj put, puno bi više pažnje obratila i na sporedne stvari, koje uopće nisu sporedne, jer bih imala manje problema s ozljedama i psihološkim situacijama. Treba trenirati, ali do mjere da je ples i dalje zadovoljstvo, ne se ‘ubijati’, jer to upravo vodi do zasićenja i odustajanja, pri čemu treba pripremiti i plan B, i C i D, kako bi opušteno mogli imati plesnu karijeru, savjetovala je Pilić na kraju razgovora za poslovniFM, zaželjevši da se svi uskoro vratimo svojim poslovima u normalnom obimu.
Preuzeto s Poslovnog FM
Preslušajte i ostale emisije:
