Oduvijek sam sanjao da ću biti kuhar. I kao dijete provodio sam vrijeme u kuhinji s mamom. Moj životni san bio je da ću kuhati i usrećivati ljude hranom, spajanjem okusa, mirisa i spajanjem nespojivog, otkrio je u razgovoru za poslovniFM Marino Bevanda, specijalist za prodaju i organizaciju poslovanja i kadrova.

Vođen djetinjim snom, Bevanda se upisao u srednju školu za kuhara, a potom i za slastičara. Nakon završetka srednje škole radio je u raznim restoranima, bistroima, slastičarnicama…, a neko vrijeme proveo je u Francuskoj i u Švicarskoj, radio je diljem Europe na riječnim kruzerima koji su plovili Rajnom, Majnom i Dunavom, i tu dogurao do asistenta šefa kuhinje što je, kako kaže, vrlo odgovorna pozicija na brodu. Iskrcavši se s broda, odlučio je nastaviti školovanje. Bio je prva generacija prve privatne škole za ugostiteljstvo u Hrvatskoj koja se nalazi u Splitu, a nakon završetka druge godine studija zaposlio se u jednoj investicijskoj kompaniji u Splitu kao direktor hrane i pića, F&B menadžer, bio je zadužen za nabavu, za organizaciju prodaje i za zapošljavanje uslužnog kadra.

U razgovoru sa Sandrom Kraljevićem, urednikom emisije Mislište, Bevanda je objasnio kako je svoje prvo voditeljsko radno iskustvo počeo stjecati još u ranim 20-tim godinama života, i kako je to biti mlad voditelj.

„To je teško, jako teško! Morate imati puno strpljenja, živaca i ego nikako ne smije raditi. Bez obzira na to što sam radio u velikoj korporaciji i imao bezuvjetnu potporu svog direktora i vlasnika tvrtke, jako je teško bilo rukovoditi sa 160 ljudi koji su uglavnom bili moja generacija ili stariji od mene. Jako je bitno u tom momentu pozicionirati se, pokazati svoje znanje, približiti se ljudima, ali samo toliko blisko da možete zajedno raditi. Uvijek mora postojati nekakva granica, omjer između posla i prijateljstva, kako bi se dogodila ta sinergija da oni vas dožive kao svoju nadređenu osobu. Po prirodi nisam eksplozivan, nisam nametljiv, jako sam veselog duha i mislim da je to bio ključan moment da me ljudi poštuju. A u drugu ruku, rezultati koji su bili iza mene bili su dobar pokazatelj mog rada, tako da su mi ti ljudi vjerovali“, opisao je Bevanda svoje početke šefovanja.

Kad netko ima samo 20 i nešto godina a već je u poduzeću na voditeljskoj poziciji, šefuje određenom broju zaposlenika i sjedi za istim stolom s rukovodećim ljudima koji su većinom mnogo stariji od njega, neminovno je da će se u svojoj okolini suočiti i s mnogim predrasudama.

„Mnogo više nego sada! Sad već ljudi shvaćaju da možda i mi u kasnim 20-tima možemo biti ozbiljni u svome poslu. Ali recimo u nekakvim ranim 20-tima jako teško je uvjeriti ozbiljne poslovne ljude, direktore, menadžere da ste, zapravo, osoba koja njima treba. Ja sam se više puta susreo s raznim generalnim direktorima, menadžerima…, s jako uspješnim ljudima sam se susretao, i kad bismo sjeli na sastanku zajedno, nemali broj puta osjećao sam da njima moram dokazati da imam nekakvu poleđinu, nešto zbog čega me moraju shvatiti ozbiljno. I onda se morate prilagoditi njima. Na takvim sastancima morate biti netko tko neće posustati i morate im pokazati da ste ravnopravan član sastanka i razgovora, i onda razgovor teče u drugačijem smjeru.

Kad ste u kasnijim 20-tima, već ljudi vjeruju u vas, već imate neko veće iskustvo, neki period života je iza vas. Još kad imam prigodu nešto reći o svom poslu, poslovnom uspjehu, kad eventualno idem na neki sastanak ili razgovor za novi posao pa onda razgovaramo o usponu u karijeri, onda vas ljudi već drugačije gledaju. To je mnogo jednostavnije. Nisam više osoba koja mora drugima dokazivati da nešto zna, pa su ti sastanci mnogo smisleniji i ljudi već u prvom trenu vjeruju u mene. A oni koji možda i ne vjeruju u prvom trenu, brzo steknu povjerenje u našim poslovnim komunikacijama. Kažem, to je sad dosta jednostavnije nego što je bilo prije nekoliko godina. Možda je razlog utjecaj turizma i ugostiteljstva, jer se sve više i više mladih rukovoditelja pojavljuje na tržištu, a možda je to rezultat tog povjerenja koje sam gradio. U svakom slučaju pozitivan se pomak događa u zadnjih par godina.

Poručio bih zato drugim ljudima, pogotovo mladim ljudima kao što sam ja, da kada zacrtaju svoj cilj od tog cilja ne odustaju, bez obzira na to koliko imaju godina. Da puni samopouzdanja i vjere u sebe prionu u tome da ostvare svoj cilj jer ja sam upravo tako ostvario svoj cilj i svoj san. Da napredujem, da budem rukovoditelj, da podučavam ljude, da prenosim svoje znanje na njih i evo uspio sam u tome. Kako kažu moji nadređeni jako mi dobro ide“, otkrio je Bevanda.

Od 12-satnih radnih dana u kuhinji do sadašnje voditeljske pozicije u jednoj od najpoznatijih međunarodnih korporacija, vrlo je vjerojatno da je bilo i teških trenutaka, čak i trenutaka u kojima se javila želja za odustajanjem.

„Prirodno je da u nekom momentu čovjek poželi odustati, postane nam naporno i bude nam teško. Svi vjerojatno dođemo u te faze, i oni sa 20 godina iskustva i mi s malo manje, ali onda treba razmisliti, gdje smo, gdje smo bili, koliko je napora i truda uloženo u naš rad, što možemo biti za pet godina i šta želimo biti u sljedećem razdoblju. U takvim trenucima ja sam shvatio da sam puno toga napravio u zadnjih deset godina i da nema odustajanja, da imam svoj cilj, da sam već ostvario i neku karijeru. U tome momentu spotaknuo sam se na nešto što smatram da je problem. Ali ako dva puta razmislim o tome, sagledam bolje situaciju, zapišem na papir razmišljanje pa sutra ujutro to ponovno pročitam, puno jednostavnije je naći rješenje. Dakle, u takvim momentima treba dosta razmišljati i ne brzopleto donositi odluke, jer nikada nas brzopletost neće odvesti na nešto pozitivno. Iskustva vlastitog iskustva to govorim, jer i ja sam ponekad brzopleto donosio neke odluke. I onda sam to naučio da zapravo treba razmisliti pa onda izvagati, pa onda opet razmisliti, pa tek onda donijeti odluku“, obrazložio je Bevanda svoje postupanje u teškim situacijama.

Voditeljske pozicije obično zahtijevaju veliku količinu odgovornosti. Kako tu odgovornost nosi na plećima netko tko nema ni 30 godina?, pitao je urednik emisije.

U zamahu napretka u karijeri dogode se i momenti kad sam radio i po 15 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Godišnji odmor provodio sam na mobitelu i uz mailove i uz rješavanje svakakve problematike. A svi oko mene čudili su se da se ja ni na plaži ne odvajam od mobitela. Objašnjavao sam da je to moj izbor i da sam ja to želio, jer jedino tako kao pravi rukovoditelj mogu imati sve konce u rukama.

Posao vam, zapravo, postane način života. Zakovan za taj svoj posao, čovjek koji živi svoj posao i ne može se odvojiti od njega, on ni ne shvaća da živi u stresu. Taj njegov stres više primjećuju ljudi oko njega nego on sam. Tako je bilo u mojoj situaciji. Sve do momenta dok nisam došao do nekog cilja, do neke granice. I kad se onda okrenem i vidim da sam postigao željeni rezultat, tek u tome momentu postanem svjestan svega onog što sam u privatnom životu izgubio radeći 80, 90 sati tjedno, baveći se samo poslom.

Negdje u desetom mjesecu prošle godine, već su bili neki nagovještaji padova u ekonomiji i lošije turističke sezone…, u nekakvom strahu od toga što će se dogoditi u 2020. godini, napuštam F&B sektor i prelazim u internacionalnu korporaciju koja se bavi retailom. Dakle, odlazim u nešto totalno drugačije od onog gdje sam bio i imao čvrsto tlo pod nogama. U toj me korporaciji dočekuju jako ljubazno, ugodno, raširenih ruku, da to tako kažem, kao nekog mladog rukovoditelja, menadžera s iskustvom kojeg oni žele u svome timu. I već sam unutar korporacije sedam mjeseci i moram priznati da je puno jednostavnije raditi u korporaciji jer je dosta poslova rascjepkano na više ljudi nego u nekim malim tvrtkama gdje vi kao rukovoditelj, menadžer, vodite pet-šest sektora i to sve želite imati u svojim rukama kako bi bili najbolji. U korporaciji sve je to nekako jednostavnije jer svatko je zadužen striktno za dio svoga posla i onda možete težiti perfekcionizmu i ići u sitnije detalje kako biste postigli što bolji rezultat. I evo nakon sedam mjeseci unutar korporacije jako sam zadovoljan. I moji nadređeni kažu da su zadovoljni, i već sad sam donio odluku da želim nastaviti graditi karijeru unutar retaila. A to se pokazalo dobrom odlukom s obzirom na trenutačnu krizu izazvanu koronavirusom, na ugostiteljstvo i turizam, te ovisnost ugostiteljstva i turizma u Hrvatskoj ekonomiji. I drago mi je da sam dobro procijenio i da sam se u pravome momentu odlučio za promjenu, ali isto tako mi je jako žao zbog prijatelja, kolega, suradnika iz ugostiteljstva, koji jednakom mjerom obožavaju F&B sektor kao i ja. Ostali su sada u nekakvom praznom prostoru, u nedostatku turizma i gostiju.

Trebala je to biti dobra, dobra predsezona, ako računamo da kreće negdje oko Uskrsa. I moram priznati da me strah posljedica već u rujnu ili listopadu, strah me kako će se to odrazit na nas, na mlade ljude, ali i na ljude s puno godina iskustva koji ništa drugo ne rade nego su recimo u kuhinji ili konobare, bave se ugostiteljstvom cijeli život. O tome dosta razmišljam u zadnje vrijeme“, istaknuo je u razgovoru za poslovniFM Marino Bevanda.

 

Preuzeto s Poslovnog FM

 

Preslušajte i ostale emisije: