Poduzetnički put je jako stresan, a s druge strane mislim da je pun dobrih osjećaja. Kad si poduzetnik i kad stvaraš nešto od početka, u tome, onako što bi rekli – nema muljanja. Tu ili si dobar na tržištu, ili nisi. I to je jedna dobra situacija, taj osjećaj dobitka i osjećaj samopoštovanja, ali to je i izrazito stresna okolina. No, stres je prilagodba, dakle on sam po sebi uopće nije negativan, stres je prilagodba na neke okolnosti koje su nepredvidljive. E sad ako se ti stalno moraš prilagođavati nečem novom, onda zapravo stalno se prilagođavaš, a ne vodiš svoj posao zapravo kao poduzetnik. I tu bih rekla da sigurno je visoka razina stresa, istaknula je za poslovniFM Nataša Jokić Begić, profesorica kliničke psihologije s Odsjeka za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i psihoterapeutkinja.

U razgovoru sa Sandrom Kraljevićem, urednikom emisije, opširno je govorila i o anksioznosti, kojom se kao psihologinja i psihoterapeutkinja primarno bavi, a od koje prema najnovijim statističkim podacima obolijeva gotovo 4 posto svjetskog stanovništva.

„Anksioznost je stanje strepnje, stanje predviđanja budućnosti radi koje se brinemo. Anksioznost nije strah, jer strah se javlja kad se nešto događa u sadašnjosti, i onda doživimo osjećaj opasnosti i radi toga se bojimo, a anksioznost se javlja kad zamišljamo budućnost, i bojimo se nečega što, zapravo, nije prisutno, ali bi se potencijalno moglo dogoditi i potencijalno bi nas moglo ugroziti.

Anksioznost je izrazito potrebna emocija radi toga jer čovjeka priprema na različite situacije koje bi zaista potencijalno mogle biti opasne. Da anksioznosti nema, ljudske vrste ne bi bilo. Međutim, ona nekada preuzme patološke oblike. Ona preuzme patološke oblike kada se brinemo o nečemu što se ne može dogoditi, ili kada se pretjerano brinemo o nečemu što ima neku malu vjerojatnost da će se dogoditi. Dobar je primjer sada u zadnjih dana oko koronavirusa. Vjerojatnost da se čovjek njime zarazi je minimalna, vjerojatnost da se nešto strašno dogodi još je minimalnija, a pogledajte koja vrsta tjeskobe i anksioznosti je zavladala ne samo među našim poznatima, nego u cijelom svijetu. To je primjer toga kada zamišljamo opasnost za koju je vrlo malo vjerojatno da će se dogoditi, a onda se ponašamo kao da se ona sad događa i sigurno će imati takve strašne i teške posljedice“, obrazložila je dr. Jokić Begić te objasnila kako se može razlikovati je li nešto normalna i zdrava ili je patološka anksioznost.

„Postoji vrlo jednostavno pravilo: ako čovjek kontrolira svoju tjeskobu, onda se radi o normalnoj tjeskobi, međutim ako tjeskoba ili anksioznost kontrolira pojedinca, onda se radi o patološkoj tjeskobi. Ako se netko, recimo, boji aviona, jer se brine da bi avion mogao pasti, ali uđe u taj avion, nekako izdrži taj let, ponovno uđe u njega i izdrži taj let, tada mi kažemo da taj pojedinac kontrolira svoju tjeskobu. Međutim, ako netko kaže: Ja neću putovati i neću se voziti avionom radi toga jer me strah, ili neću ući u lift jer me strah, ili danas neću izlaziti iz kuće jer se brinem oko koronavirusa, onda tjeskoba kontrolira pojedinca, i tada govorimo o patološkoj tjeskobi ili anksioznosti.

Anksioznost ne može ni na koji način naštetiti našem tijelu, međutim, ako je kronična, ako je dugotrajna, ona uništava kvalitetu života. Mi živimo svoj subjektivni život, zadovoljni smo njime koliko smo zadovoljni, ali ako nas muči neki stalni strah, neka stalna briga, to nam uništava radost života, i to je, zapravo, loša posljedica tjeskobe i anksioznost.

Često u svojoj kliničkoj praksi vidim anksiozne ljude. Oni su već od rane zore zabrinuti, brinu se o vlastitom zdravlju, o tome da bi se njihovim bližnjima nešto loše moglo dogoditi, da bi se u njihovoj firmi nešto loše moglo dogoditi…, dakle, stalne brige, brige, brige. A kad to počne od rane zore i ne može se kontrolirati, tijelo je cijelo vrijeme napeto. To za tijelo nije opasno, ali nije ugodno, tjeskoba čini napetost. Ti ljudi stalno govore samo o tome: ‘Osjećam se kao da sam na rubu, osjećam se kao da sam stalno pod nekom strepnjom, pod brigom, stalno sam stisnut’, i to zaista može znatno uništiti kvalitetu života“, istaknula je dr. Jokić Begić.

Nerijetko pomoć liječnika, psihološko savjetovanje i terapiju zatraže i poduzetnici.

„U zadnje vrijeme sve više susrećem se s poduzetnicima i poduzetnicama. Moram reći da tu postoje razlike, jer žene se suočavaju s nekoliko dodatnih uloga i briga. Ženska uloga je takva, naročito u našem tradicionalnom društvu, da žena iako je poduzetnica još uvijek je i mama, i domaćica, i supruga, i kći koja se za mnogo toga mora brinuti. Često radim s njima, a kad je riječ o anksioznosti i stresu, moje je kliničko iskustvo pokazalo da se poduzetnici najčešće susreću s visokim razinama stresa koji ne znaju kontrolirati. Korelacija između briga i broja zaposlenih u firmi je visoka, što više zaposlenih imam, to se više brinem. Postoje i neke kritične brojke: do 10-ak zaposlenih je jedna dinamika, jedan tip briga, no nakon toga, nakon 10, dakle kad se krene prema broju 30, brige su različite, čovjek je i poduzetnik i vlasnik firme, i sve to skupa ne može kontrolirati, pa se vrlo često počnu razvijati nekakve tjeskobe tipa: što mi se događa iza leđa, kuju li se neke zavjere protiv mene, vidim neke male subgrupe koje bi potencijalno mogle naškoditi mojoj tvrtki… I onda se često ljudi muče s nesanicom, napeti su, u stresu su, pa ne mogu dobro spavati, pa onda sama nesanica počne od sebe raditi problem. Neispavan si pa si umoran, pa onda ti se tek čini da ima opasnosti tamo gdje je zapravo nema, to su, dakle, nekakve tipične situacije“, istaknula je dr. Jokić Begić.

Jedan od poznatih oblika anksioznih smetnji jest i napadaj panike. Osobe koje su ga proživjele, često navode da im je to jedan od najgorih iskustava u životu. Što je zapravo panični napadaj?, pitao je urednik emisije.

„Panični napadaj je doživljaj opasnosti koji proizlazi iz vlastitoga tijela te se opasnosti u pravilu kreću oko tri vrste misli: umrijet ću, poludjet ću, osramotit ću se. Panični napadaj dođe naglo, popraćen tjelesnim simptomima koji su snažni i jaki, a koji se uvijek manifestiraju jakim lupanjem srca, osjećajem kratkoće daha, zna biti crnila pred očima, drhturavih ruku i nogu, osjećaja fokusa u glavi koji je usmjeren samo na tu opasnost, ništa se drugo ne percipira. Moguća je tzv. derealizacija, da se stvarnost ne čini stvarnom, moguća je i depersonalizacija, to je ‘tko sam, što se sad ovo sa mnom događa, nešto sa mnom ne valja…’

Kod svih se ljudi može javiti panični napad, ali neće svi ljudi razviti panični poremećaj. Velika je većina ljudi tijekom života imala panični napad, ali ga nije prepoznala kao takvog. Recimo, trčali ste na tramvaj, ušli ste unutra, malo vam se zamaglilo pred očima, ali oko toga dalje niste radili nikakav problem. Ljudi koji imaju tendenciju za razvoj paničnog poremećaja, od toga će najednom napraviti problem: ‘Zašto se meni zavrtjelo, je l’ to sad znači da s mojim tijelom nešto nije dobro, gledaj, pa to mi se samo u tramvaju događa’, i uskoro neće više htjeti u tramvaj, i onda ćemo imati ljude za koje kažemo da imaju panični poremećaj s agorafobijom. Za razvoj paničnog poremećaja predisponirani su ljudi koji imaju razvijenu neku malu crtu neuroticizma, znači da su malo skloniji anksioznim načinima razmišljanja, možda im je netko u familiji to imao, ali to se događa i kad smo pod velikom razinom stresa“, istaknula je dr. Jokić Begić.

Zadnjih nekoliko godina dosta se bavite proučavanjem utjecaja interneta na psihičko zdravlje ljudi. Što se, zapravo, dogodilo pojavom interneta, jesu li se možda javile neke nove psihičke smetnje ili poremećaji?, pitao je urednik emisije.

„Mislim da se pojavom interneta sve promijenilo. Promijenio se način na koji ljudi dobivaju informacije, na koji trguju, na koji se zaljubljuju, na koji se dogovaraju oko bilo čega, kako slušaju glazbu, kako se ocjenjuju…, dakle, sve se promijenilo. Internet je, nemojte me krivo shvatiti, internet je kao neki bog. On se pojavio svugdje i pojavljuje ti se točno onako, jer je personaliziran, odgovarati, on je sveznajuć, on je sveprisutan, i odgovara ti točno na pitanja koja ti postaviš. Google je tu. E sad, Google plus društvene mreže, plus dakle cijeli internet, s tom svojom sveznajućom nekom notom, je došao, pristupio ljudima i sad ljudi, ako nisu dovoljno kritični, vjeruju de facto svemu.

Ja se zadnjih godina bavim time kako internet djeluje na pojavu hipohondrija, to mi je jedna od omiljenih tema, to se zove kiberohondrija, to je neki naziv, dakle, da je to hipohondrija koja je nastala radi interneta. Kad vas boli glava, ukucate: ‘boli me glava’, i najvjerojatnije ćete među prvih 10 naći da se barem četiri puta kao uzrok spominje tumor na mozgu. Dakle, algoritam traženja na tražilici napravljen je tako da na početku izlaze nalazi koji su najčešće ‘klikani’. A ljudi najčešće ‘klikaju’ bolesti koje su egzotične ili vrlo opasne, upravo radi tendencije anksioznosti o kojoj smo prije govorili. Vi ćete uskoro imati određenu količinu ljudi koja će se krenuti brinuti da ima tumor na mozgu ili da ima infarkt radi toga jer su napisali: ‘boli me rame’. Dobit će infarkt jer će početi vjerovati u to, i sami će sebe početi sažalijevati, počet će biti izrazito anksiozni, tražit će brdo pregleda, samo radi toga jer je ‘doktor Google’ rekao da je to možda tumor.

Mislim da je digitalizacija odlična stvar, ali moramo biti spremni da je ona donijela nešto što je do sad bilo neviđeno. Čovječanstvo se do sada nije susrelo s time, i bit će baš zanimljivo gledati kamo će to sve skupa otići. Sigurno na internetu ima 90 posto dobroga, ali moramo biti svjesni da od toga što internet donosi sigurno ima i 10-ak posto lošeg. Moramo biti kritični. Zdrav razum uvijek čuva od svega. Što znači zdrav razum? To znači daj se pomakni malo, odmakni se, nemoj non-stop buljiti u to, samo se odmakni. Sami sebi uvedimo pola dana, jedan dan, bez toga i vidjet ćete da će sve vratiti se natrag. Evo sad, u ovoj situaciji koronavirusa, dobro je maknuti se od tih vijesti, zdravorazumski se odmaknuti i reći: ‘Ma daj, molim te, bilo je oduvijek bolesti, ljudi su se uvijek borili’.

Ljudsko biće je snažno, i psihički i fizički. Od kad postoji čovječanstvo nije bilo vremena u kojem su se ljudi više bojali, a nikada sigurnije vrijeme za život nije bilo nego što je sad“, istaknula je dr. Nataša Jokić Begić na kraju razgovora za poslovniFM.

 

Preuzeto s Poslovnog FM

 

Preslušajte i ostale emisije: