Design thinking, pojednostavljeno rečeno, nije ništa više od filozofije koja obuhvaća veliki toolkit, znači veliki ormarić, kutiju, s alatima. Zašto filozofija, a ne metodologija kako je mnogi prezentiraju? To možda najbolje mogu objasniti na primjeru majstora, recimo klesara. Taj čovjek mora imati jako puno iskustva i vještina da bi uopće mogao procijeniti koji će kamen uzeti, kako će ga obraditi, gdje je žila…, ali ono što je jednako bitno, on mora imati vrhunski alat. Dakle, design thinking je skup vrhunskih alata, ali bez vještine kako i kada koji od njih primijeniti to izgleda promatraču sa strane kao puno nabacanih alata koji nemaju puno smisla. I zato je u javnosti i u medijima vrlo česta percepcija da je design thinking isprazna priča koja obećava puno, a ne daje mnogo. A zapravo je iznimno bitan, ocijenio je za poslovniFM Velebit Mirić, osnivač i vlasnik tvrtke Innovatio Consilium.

– Poduzetnici me uglavnom angažiraju kad treba stvoriti most između njih i njihovih klijenata ili kod realizacije ideje koju niz godina imaju u ladicama. Dakle, cilj je kroz kraće razdoblje, radionicu koja traje četiri do pet dana, ovisno o projektu, provesti cijeli proces od ideje pa do izrade prototipa i testiranja tog prototipa. Tako da, zapravo, pokušavam ujediniti i svog klijenta i njegove klijente u jednoj radionici u kojoj je ključna riječ kreacija, rekao je Mirić u emisiji Mislište, u razgovoru s urednikom Sandrom Kraljevićem.

Innovatio Consilium je savjetovanje o inovacijama, što je ustvari doslovni prijevod tih riječi. Ideja je, dakle, angažiranje stručnjaka koji će vam pomoći da nešto novo postignete, nešto što niste nikad prije radili, koristeći alate koji su svjetski provjereni, ali možda ne lokalno toliko dostupni, pojasnio je Mirić ime svoje tvrtke koje je proisteklo iz njegove sklonosti ka latinskome jeziku.

Design thinking krenuo je 60-ih godina prošloga stoljeća i povezuje se s idejama Herberta Simona, koji je zapravo i prvi osvojio Nobelovu nagradu za ekonomiju, iako nije ekonomist. Riječ je o arhitektu koji je htio na ekonomiju kao takvu prenijeti iskustvo stečeno u djelovanju sa svojim klijentima i o tome kako prilagođava svoje alate i pristupe klijentu. Od tuda je krenulo! Možda je najzanimljivije reći, vezano za design thinking i zašto je on toliko jak i prepoznat danas u svijetu, da je tvrtka IDEO iz Silicijske doline, koja je bila malo poznata, koristeći, uz ostalo, i design thinking, prva napravila kompjutorskog miša kakvim se danas koristimo, dakle, miša s kotačićem. Krenulo je, dakle, iz design thinkinga koji su oni kasnije i globalno popularizirali, objasnio je Mirić.

Braća Kelly osnivači su dizajn tvrtke IDEO, vjerojatno najpoznatije po tome što su dizajnirali prvi laptop i miš za Apple kompjuter. David Kelly, profesor na Stanfordu, 2004. pokreće školu za dizajn na Stanfordu, dSchool. Tom Kelley, generalni direktor u IDEO-u, napisao je 2001. knjigu o design thinkingu na temelju prakse u IDEO-u The Art of Innovation.

Innovatio Consiliumu u posljednje vrijeme prvenstveno se bave design sprint metodologijom, koja bi se mogla čak nazvati podvrstom design thinkinga, upito je urednik.

– Da, moglo bi ju se čak tako nazvati. Kao što sam već spomenuo, design thinking rodio se 60-ih godina prošloga stoljeća, 80-ih, 90-ih tvrtka IDEO razvila je prvu metodologiju, i onda 2010. godine razvijen je design sprint za koji, primijetio sam, u Hrvatskoj još mnogi ljudi uopće ni ne zna. Ta je metodologija potekla iz Google Ventures, autor je njihov zaposlenik Jake Knapp. Tom metodologijom Google je napravio mnoge poznate i manje poznate tvrtke, pa je Google sada jedna od firmi u alfabet grupaciji. Dakle, oni imaju još šest do sedam firmi u toj grupaciji koje su se zapravo razvile kroz ovu metodologiju.

Design sprint ima bitno drugačiji pristup, iako koristi vrlo slične alate, ali tu je fokus više na timskom radu, na timu koji sjedi u prostoriji i ne izlazi van, recimo, intervjuirati slučajne prolaznike kao u design thinkingu. I u toj sinergiji koja se događa u prostoru u kojem se djeluje, stvaraju se timovi. U roku od jednog dana stvori se tim, a na kraju četvrtog dana smo svi već kao najbolji prijatelji. Nevjerojatna je ta količina energije koja se stvori i usmjeri u jednu točku, što facilitator i radi. Design sprint radi a da se ljudi uopće ne moraju ni poznavati, što je prije bila jako bitna okolnost, stvara se tim od onih koji to startno nisu. I nakon prve minute radionice svi smo tim i iskoristivost jednoga dana multiplicirana je puta tisuću, jer se radi o kontroliranom vremenskom toku, radi se o kontroliranim načinima izražavanja, pristupima komunikaciji, a i nečemu što je najbitnije kod design sprinta: ne postoji rasprava. Prilikom djelovanja svih aktivnosti u design sprintu koristi se demokratska metoda glasovanja.

Razlika između design thinkinga i design sprinta također je u tome što u design sprintu imamo jednog ili rijetko kada i dvoje decision makera, to su osobe koje donose odluke. Oni imaju pravo dodatno usmjeriti radionicu u smjerovima koji oni žele, jer ipak oni na kraju dana i donose najbitnije odluke, naglašava Mirić.

Design sprint možemo primjenjivati jako široko i uglavnom kao i design thinkingdesign sprint je toolkit, kako volim reći – vreća s alatom ili kutija s alatom. Dakle, stvar je kalibracije samih alata prema onome što radimo, ali uglavnom kroz takvu vrstu filozofije ili metodologije za potrebu ove rasprave možemo provući čak i ideju kako će izgledati naš sljedeći team building. Jednostavno, klijent je taj koji definira što je problem, obrazložio je Mirić, a potom i na temelju vlastitoga iskustva objasnio u čemu ljudi najčešće griješe kad je riječ o osmišljavanju novih proizvoda i usluga odnosno uvođenj nekih internih organizacijskih promjena.

– Dvije stvari bih definitivno podcrtao. Jedno je povijesno iskustvo i pobjede, znači ne porazi nego pobjede, jer lako je kad si poražen reći: okej, sad sam ovo loše napravio, idemo dalje, bit ću bolji sutra. Ali kada pobijediš, neke veće tvrtke često ostanu zaključane u svojim bivšim uspjesima i misle da samo s alatima koje su tada koristili mogu nešto postići. A drugi dio je, zapravo, da nastaje problem u tome što ljudi ne žele angažirati nove ljude. Slično kao i kod prvog problema kad ostaju pri starim alatima, tako ostaju i pri starim ljudima. Znači ako želite postići nešto novo, morat ćete to postići ili s novim čovjekom, ili s novom metodologijom, ili s jednim i drugim, što je još bolje.

Dakle, design sprint, zapravo, pomaže da kada imate ideju od nje vrlo lako i brzo napravite proof of concept i od svog okruženja dobijete dokaz je li radni tim danas, sutra, spreman zaista motivirano raditi na tome. Najbolji dio koji dobijemo od klijenata je koji dio fali da njihovo iskustvo bude kompletno, jer, ponovno kažem, svi smo mi zarobljenici svojih prošlih uspjeha. Tako ja to gledam!, istaknuo je u razgovoru za poslovniFM Velebit Mirić.

 

Preuzeto s Poslovnog FM

 

Preslušajte i ostale emisije: