„Bravo, samo tako” jedna je od najčešćih rečenica u hrvatskim uredima i jedna od najmanje korisnih. Izgovori se u prolazu, s najboljom namjerom, i čovjek na nju kimne. A onda ode za svoj stol i pola sata razmišlja što je time zapravo htio reći.
Zašto općenita pohvala zvuči kao uvod u nešto
Zato što se u većini firmi šef javlja kad nešto treba ili kad nešto ne valja. Ako se javi bez razloga, čovjeku prva pomisao nije da je dobro obavio posao, nego da nešto dolazi.
Usto općenita pohvala ne nosi nikakvu uputu. Čovjek koji čuje „bravo” ne zna što je od svega što je radio bilo dobro, pa ne zna ni što ponoviti. Sljedeći put napravi isto, ali malo drugačije, i ne dobije ništa. Iz toga zaključi da je pohvala bila ljubaznost.
Ista shema kao i za kritiku
Pohvala se gradi jednako kao i primjedba, u tri koraka. Situacija, ponašanje, posljedica.
Umjesto „bravo, samo tako” to zvuči ovako: „Na jučerašnjem sastanku s dobavljačem, kad je krenulo zapinjati oko roka, ti si predložio podjelu isporuke na dva dijela. Zbog toga smo dobili deset dana i nismo morali platiti prekovremene.”
Duže je za dvadeset sekundi. Ali čovjek sada zna točno što je napravio dobro, i to će ponoviti. Usto zna da si gledao, a to je često vrjednije od same pohvale.
Sad ćeš reći: „Neću valjda držati govor svaki put kad netko dobro odradi posao.” Nećeš. Ovakva pohvala ide za stvari koje želiš da se ponove. Za sve ostalo je i dalje dovoljno kimnuti glavom.
Pred drugima ili nasamo
Pred drugima ide ono što je zajedničko i što svima koristi kao primjer. Nasamo ide ono što je osobno, ono gdje je čovjek nadvladao nešto svoje, i svaka pohvala čovjeku koji ne voli pažnju.
Jedno pravilo vrijedi uvijek: ako pohvališ jednoga pred svima, a drugi je napravio isto toliko, napravio si više štete nego koristi. Zato se javna pohvala uvijek veže uz konkretan događaj, a ne uz osobu.
Koliko često prije nego postane šum
Ako pohvala dolazi svaki dan i za sve, prestaje značiti bilo što, jednako kao i ocjena u kojoj svi imaju četvorku. Ako dolazi jednom godišnje, čovjek cijelu godinu zaključuje iz tvoje šutnje, uvijek na krivu stranu.
Mjera koja radi jest jednostavna: kad primijetiš nešto što želiš da se ponovi, kažeš to isti tjedan. Ne skupljaš za godišnji razgovor. Ono što se skupi do prosinca ionako izgubi vezu sa situacijom u kojoj se dogodilo.
U firmama u kojima uvodim razvojne razgovore gotovo uvijek se pokaže isto: voditelji znaju izreći primjedbu, a pohvalu izgovore u dvije riječi i pobjegnu. Vježbamo je jednako ozbiljno kao i onaj teški razgovor, jer je jednako neugodna dok se ne uvježba.
