Jedan stroj koji se gasi drugačije, jedan dobavljač kojeg se zove petkom ujutro, jedan kupac koji traži popust i nikad ne ode. Ništa od toga nigdje ne piše, a čovjek koji to zna za dvije godine odlazi u mirovinu.
Kako se popisuje ono što zna samo on
Ne tako da mu kažeš neka napiše sve što zna, jer to nitko ne umije. Ide se obrnuto: kroz tjedan dana bilježi se svaki put kad netko dođe njemu s pitanjem. Tko je pitao, što je pitao i koliko je trebalo da se riješi.
Nakon dva tjedna imaš popis od tridesetak stavki i on ti je precizniji od bilo kojeg dokumenta koji bi napisao sam. Usto odmah vidiš i tko su ljudi koji ovise o njemu, jer se u tom popisu ponavljaju ista imena.
Onda se popis podijeli na tri hrpe. Ono što se može zapisati u pola kartice. Ono što se mora pokazati uživo. I ono što je zapravo odnos s nekim izvan firme, gdje se ne prenosi znanje nego osoba.
Tko preuzima i u kojem roku
Rijetko jedan čovjek. Njegov posao je nastajao dvadeset godina, pa ga u pravilu preuzima dvoje ili troje, a jedan od njih dobiva ono najsloženije. To je kao staza kroz šumu koju je netko utabao hodajući dvadeset godina: nigdje nije označena, a najkraća je. Kad on prestane hodati, zaraste za jednu sezonu.
Rok koji ima smisla jest godinu dana, a prvih šest mjeseci prolazi bez ikakve titule i bez promjene u opisu posla. Naprosto se zadaci koje je dosad radio sam počinju raditi udvoje.
Ono što se pritom mora dogovoriti s njim jest da poslije ne preuzima natrag. Kad zapne, a zapet će, on objašnjava umjesto da riješi. To zvuči sitno, a upravo tu se prijenos najčešće raspadne, jer je njemu brže napraviti sam.
Što od toga traži mentorstvo, a što ne
Mentorstvo je pravi oblik za onaj dio koji se pokazuje uživo. Traži od njega sat vremena tjedno koje je upisano u raspored, a ne se snađite kad stignete, i traži da za to dobije nešto zauzvrat, makar to bio kraći radni tjedan zadnjih šest mjeseci.
Za dio koji se da zapisati mentorstvo je pretjerivanje. Ondje je dovoljno da netko sjedne s njim i zapisuje dok on govori, jer sam neće napisati ni retka.
Što se dogodi ako se krene tri mjeseca prije
Tada se prenosi ono što je najlakše prenijeti, a to je uglavnom ono što je i najmanje vrijedno. Lozinke, dobavljači, popisi. Sve što je stvarno teško nastalo je kroz iskustvo i traži da čovjek to vidi u nekoliko različitih situacija, a njih u tri mjeseca jednostavno nema dovoljno.
Usto se u posljednja tri mjeseca ljudi mentalno već opraštaju, i on i ostali. Posljednji tjedan je pozdrav, a ne uhodavanje.
Ovakve slučajeve najčešće vidim kroz upravljanje talentima, kad s vlasnikom prolazim popis mjesta bez kojih posao staje. Gotovo uvijek se na tom popisu nađe netko tko za koju godinu odlazi, a plan još ne postoji. Kako izgleda samo mentorstvo i koliko traži od mentora, pišem posebno.
