Ulazi ti u ured, zatvara vrata i kaže da ima ponudu. Rok je do sutra.
Zašto se odluka ne donosi na licu mjesta
Zato što je rok dio ponude, a ne činjenica. Rijetko koji poslodavac povlači ponudu ako čovjek traži dva dana, a onaj tko stvarno mora odgovoriti do sutra reći će ti to i bez pritiska. Usto sve što izgovoriš u toj sekundi postaje polazišna točka: ako odmah ponudiš iznos, upravo si postavio dno, a razgovor tek počinje.
Rečenica koja ti kupuje vrijeme je kratka. Da ti je stalo da ostane, da ćeš to shvatiti ozbiljno i da ćete sjesti sutra u deset.
Time nisi obećao ništa i nisi ga odbio.
Što se pita prije nego što se išta ponudi
Prvo pitanje je što je u toj ponudi bolje, a da nije iznos.
Ako nabroji tri stvari i nijedna nije novac, onda novac neće ni riješiti.
Drugo je kada je počeo razgovarati s njima. Odgovor ti kaže koliko dugo razmišlja o odlasku, a to je podatak o tvojoj firmi, ne o njemu. Treće je što bi se kod tebe moralo promijeniti da mu ova ponuda ne bude zanimljiva; to pitanje većina vlasnika preskoči, jer zvuči kao da tražiš da ti netko drži prodiku, a ono je jedino koje vodi negdje.
Kada se ide u protuponudu, a kada ne
Ide se kad je razlika stvarno u novcu i kad je tvoja plaća bila ispod onoga što taj posao vrijedi. Tada ne ispravljaš njegovu odluku nego vlastitu grešku, i to vrijedi napraviti bez obzira na ponudu. Ne ide se kad su razlozi drugi, jer novac tada kupuje mjesece, ni kad bi iznos razbio tvoje raspone, jer ćeš za tri mjeseca imati četvero ljudi s istim zahtjevom i nijedan odgovor koji bi se dao obraniti.
I ne ide se kad ti je, ruku na srce, laknulo dok je govorio.
Tu informaciju vrijedi primiti ozbiljno.
Kako se poslije nastavlja raditi zajedno
Ako ostane, izgovori se naglas da je to zatvoreno i da se dogovoreno provodi od tog datuma. Greška koja se tu najčešće radi jest da se mjesecima podsjeća na tu situaciju ili da ga se prešutno makne s važnijih poslova, jer se to primijeti odmah, kod njega i kod ostalih, koji tada nauče da se o odlasku kod tebe ne razgovara naglas.
Ako ode, rastanite se uredno. Ljudi koji su nekad razmišljali o odlasku, pa ostali, i oni koji su otišli uredno, dvije su najvjerojatnije skupine iz kojih ti se za dvije godine vrate ljudi.
Ovakav trenutak najavljuje se mjesecima unaprijed, samo se ne prepozna. Zato kod zadržavanja ljudi najviše radim na tome što se pita prije nego što ponuda uopće stigne, a kod firmi koje ovakve situacije imaju često, na tome da rasponi i kriteriji budu takvi da odgovor ne mora nastati u panici.
