Tu rečenicu čujem u ugostiteljstvu, u trgovini, u proizvodnji i u call centrima.
Uvijek s istom mirnoćom, kao da se govori o vremenskoj prognozi. Problem s njom nije to što je netočna; u većini slučajeva je posve točna, jer se u toj branši doista tako radi. Problem je što se iza nje prestaje tražiti, pa se pod istu rečenicu s vremenom podvuče i ono što s branšom nema nikakve veze, poput rasporeda koji se objavljuje u petak navečer.
U istoj branši postoje i najbolji i najgori poslodavci
Ako je razlog doista u djelatnosti, onda bi svi u toj djelatnosti imali slične brojke.
Nemaju. U istom gradu, s istim poslom i sličnim plaćama, jedna firma mijenja ljude svakih pola godine, a druga ima ekipu koja je zajedno pet godina. Razlika među njima obično nije u tome što jedna plaća više, nego u tome tko vodi smjenu, kako se raspoređuje raspored i zna li čovjek u petak što radi sljedeći tjedan.
S kime se uspoređuješ
Prosjek branše ti ne govori ništa, jer su u njemu i oni kod kojih ljudi bježe. Usporedba koja nešto znači jest ona s dvije do tri firme koje rade isti posao, slične su veličine i u istom su području. Do tih podataka dolaziš lakše nego što misliš, jer ljudi koji su radili kod njih dolaze k tebi na razgovor i sami ti kažu kako je ondje bilo.
Koje brojke uopće vrijedi pratiti
Ukupan broj odlazaka je najmanje koristan podatak. On skriva razliku između onoga tko je otišao nakon petnaest godina u mirovinu i onoga tko je otišao nakon četiri mjeseca, a to su dvije posve različite stvari koje ti govore posve različito o firmi.
Vrijedi ga razložiti na tri stvari. Prvo, koliko ih ode u prvoj godini, jer to govori o odabiru i uhodavanju, a ne o firmi u cjelini. Drugo, tko odlazi, dakle jesu li to ljudi koje si htio zadržati. Treće, iz kojeg odjela odlaze, jer se problem gotovo uvijek gomila na jednom mjestu. Kad to razložiš, obično se pokaže da nije riječ o branši nego o jednoj smjeni, jednom voditelju ili jednom razdoblju u godini.
Prvi potez za firmu koja je taj izgovor koristila godinama
Uzmi zadnjih deset ljudi koji su otišli i za svakoga upiši četiri stvari: kada je došao, kada je otišao, tko mu je bio nadređeni i je li otišao u istu branšu ili van nje.
Zadnja rubrika je najkorisnija. Ako većina ostaje u istoj djelatnosti, tvrdnja da je posao težak pada sama od sebe, jer ljudi nisu pobjegli od posla nego od mjesta na kojem su ga radili.
Kad s firmama krenemo na zadržavanje ljudi, ta tablica od deset redaka gotovo uvijek promijeni razgovor u prvih pola sata. A ono što se iz nje ne vidi, doznaje se ispitivanjem među onima koji su ostali.
