Kad ti ovakav čovjek da otkaz, prva reakcija je nevjerica.
Pa on je znao koliko ga cijeniš. Nije znao.
Ti si to mislio godinama i iz toga zaključio da je i njemu jasno, a njemu nitko nikad nije rekao ni jednu rečenicu o tome. Kod ljudi koji dobro rade to je česta zamka: njihov rad ne izaziva razgovor, pa im se ništa i ne govori, a oni iz te tišine izvedu zaključak koji nikad nećeš čuti dok ne bude kasno.
Zašto ljudi ne pretpostavljaju dobro kad se šuti
Zato što tišina nema sadržaj, pa je svatko popuni onim čega se najviše boji. Kod nekoga je to misao da nije dovoljno dobar, kod nekoga da ga se ne primjećuje, kod nekoga da su ga preskočili kad je bilo prilike.
Usto postoji jedna nezgodna asimetrija. Kad nešto ne valja, čovjek to sazna, jer se problemi izgovaraju; kad je sve u redu, ne sazna ništa. Iz njegove perspektive to znači da su jedine povratne informacije koje dobiva negativne, a iz toga se teško sklopi zaključak da se na njega računa.
Razlika između pohvale i poruke da se računa
Pohvala govori o onome što je prošlo. Poruka da se na nekoga računa govori o onome što dolazi, i zato radi drugačije.
„Ovo si dobro napravio” je pohvala. „Ovo si dobro napravio i zato bih htio da ti vodiš i onaj projekt u proljeće” je poruka da se računa. Prva je ugodna, druga mijenja to kako čovjek gleda na sljedeću godinu.
U praksi je razlika u tome što druga rečenica nešto košta, jer si njome nešto obećao.
Kada se to izgovara
Ne u prosincu uz bonus i ne na godišnjem razgovoru. U oba slučaja rečenica se veže uz iznos ili uz ocjenu, pa je čovjek čuje kao obrazloženje, a ne kao ono što jest.
Ondje se sve što kažeš čita kao dio obreda, jer je i termin dio obreda.
Izgovara se onda kad za to nema nikakvog povoda, i upravo zato prolazi. Petnaest minuta, bez najave, o tome kako vidiš njegovu ulogu kroz sljedeću godinu i što bi htio da preuzme. Ako ti se čini da je to premalo za nešto tako važno, sjeti se da je alternativa razgovor koji ćeš voditi kad ti donese otkaz, a taj traje puno dulje i ne mijenja ništa.
Što se uz to mora pokazati djelom
Sve. Rečenica koju ne prati nijedna promjena u sljedećih šest mjeseci gora je od šutnje, jer čovjek tada zna da si mu rekao ono što si mislio da želi čuti.
Djelo ne mora biti veliko: da mu daš da vodi jedan projekt, da ga uključiš u razgovor u kojem prije nije bio, da ga pitaš za mišljenje prije nego što odlučiš. Bitno je da postoji nešto što se dogodilo, a ne bi se dogodilo da razgovora nije bilo.
Ovo je najjeftiniji dio zadržavanja ljudi i onaj koji se najviše preskače. Kad prolazim s vlasnicima popis ljudi bez kojih posao staje, gotovo uvijek se pokaže da nijedan od njih nije čuo da je na tom popisu.
