Nitko te to neće pitati. Ali svi u firmi imaju svoju procjenu, i ta procjena je dio onoga kako gledaju na vlastitu plaću. Ono što je zanimljivo jest da je gotovo uvijek kriva, i to u oba smjera: jedni misle da uzimaš puno više nego što uzimaš, drugi da si odavno prestao ulagati, a obje procjene nastaju iz istog razloga, jer nemaju nijedan podatak osim onoga što vide.
Zašto ljudi taj odnos procjenjuju i kad ga ne znaju
Zato što je to jedini način da si odgovore na pitanje je li njihova plaća poštena. Iznos sam po sebi ne znači ništa dok se s nečim ne usporedi, pa se uspoređuje s kolegama i, kad se dovoljno dugo radi na jednom mjestu, s onim što se pretpostavlja da vlasnik uzima.
U toj procjeni ljudi gledaju ono što vide: auto, godišnji, kuću, to koliko si prisutan. Ne vide kredit, jamstvo, mjesece kad si sebi isplatio manje ili ništa, ni to da je dobit ostala u firmi. Zato je procjena obično viša od stvarnosti.
Što se o tome govori, a što ne
Iznos se ne govori i ne mora se govoriti. Ono što se može reći jest po čemu se određuje razlika i zašto ta razlika postoji, a to je odgovor koji ljude zanima puno više od same brojke.
Ono što se govori jest struktura: da vlasnik ne prima plaću na isti način, da dio novca ostaje u firmi i da to nije isto što i osobna zarada. Kad se to jednom kaže mirno i bez opravdavanja, većina ljudi to razumije puno bolje nego što se očekuje, jer i sami znaju da netko odgovara za plaće kad je mjesec loš. Ono što ne prolazi jest da se o tome govori samo onda kad treba objasniti zašto povišice nema.
Kako se objašnjava rizik i ulog
Bez patetike i bez priče o tome kako ti je najteže. Ljudi znaju da vlasnik nosi rizik, ali im to ništa ne znači kad ih zanima vlastita plaća, pa svaka takva rečenica zvuči kao izmicanje od pitanja.
Ono što radi jesu konkretne stvari: da si jamčio imovinom za kredit, da si u lošoj godini isplatio plaće prije svoje, da si zadnjih pet godina uložio u opremu umjesto u sebe. Rizik koji se može imenovati ljudi prihvaćaju kao razlog za razliku. Rizik koji se samo spominje u množini zvuči kao izgovor.
I obrnuto vrijedi jednako: ako u firmi svi vide da si prošle godine kupio nešto veliko, a plaće stoje treću godinu, nijedno objašnjenje neće proći.
Kada šutnja radi protiv tebe
Kad se plaće zamrznu, kad se odbije zahtjev za povišicu ili kad se najavi teža godina.
U tim trenucima ljudi automatski postave pitanje o tome kako to izgleda kod tebe, i ako odgovora nema, popune ga sami. Zato jedna rečenica izgovorena u pravom trenutku vrijedi više od svakog kasnijeg objašnjavanja, a najbolje radi ona koja kaže i što ti sam ne uzimaš te godine.
Ovo je tema koju vlasnici najviše izbjegavaju i najviše je se boje, a u praksi prolazi mirnije nego gotovo sve drugo, pod uvjetom da su kriteriji za plaće inače posloženi. Ako nisu, onda ovo pitanje nije problem nego posljedica.
