Izvukao je projekt koji je gorio, dobio poruku i iznos uz plaću. Nitko drugi u firmi ne zna da se to dogodilo.
Zašto tiha nagrada ne pokreće ni njega ni ostale
Kod njega radi kratko, jer nagrada koja ostaje između vas dvojice potvrđuje samo ono što je i sam znao. Ugodno je, ali mu ne mijenja položaj ni u vlastitim očima ni u odjelu, a upravo je položaj ono zbog čega se ljudi trude više nego što moraju.
Kod ostalih ne radi uopće, jer za njih se ništa nije dogodilo. Oni i dalje žive u firmi u kojoj se ne zna što se cijeni, pa nastavljaju raditi po vlastitoj procjeni što je važno, a ta se procjena rijetko poklapa s tvojom; netko će misliti da se najviše cijeni brzina, netko da se cijeni to da nikad ne pitaš, a nitko neće pogoditi ono zbog čega si toga čovjeka nagradio.
I treće, ako se poslije ipak dozna, a obično se dozna, izgleda kao da je nešto dogovoreno mimo ostalih.
Gdje se i kako izgovara
Na mjestu gdje se ionako govori o poslu, dakle na redovitom sastanku odjela, kratko, jer duljina ovdje radi protiv tebe: što je pohvala dulja, to više zvuči kao da se nešto nadoknađuje.
Formula je jednostavna: što se dogodilo, što je konkretno napravio i što je firma time dobila. Bez superlativa i bez usporedbi s drugima. „Kad je isporuka zapela, Ivan je predložio da se podijeli na dva dijela, i zato smo dobili deset dana” traje osam sekundi i svi su razumjeli i što se cijeni i zašto.
Ono što ne radi jest pohvala u kojoj se ne vidi što je čovjek napravio. Iz „Ivan je bio odličan ovaj mjesec” nitko ne može zaključiti što bi i sam trebao raditi.
Kada je javna pohvala kontraproduktivna
Kad se ponavlja s istim imenom, jer tada prestaje biti podatak o poslu i postaje podatak o odnosu.
Kad se odnosi na nešto što je bilo tuđe koliko i njegovo, jer ljudi točno znaju tko je što radio. I kad se izgovara pred nekim tko je isti posao odradio jednako dobro, a nije spomenut; tada si jednog nagradio, a drugoga kaznio, i to bez ijedne riječi o njemu.
Usto postoje ljudi koji javnu pažnju doživljavaju kao neugodu. Njima se kaže nasamo, i to je jedina iznimka koja doista stoji.
Kako se izbjegava dojam favoriziranja
Tako da se hvali događaj, a ne osoba.
Kad rečenica počinje s onim što se dogodilo, svima je jasno da bi ista rečenica mogla ići i njima kad naprave isto. Kad počinje s imenom i s tim kakav je tko čovjek, ostali čuju rangiranje.
Drugi dio je ravnomjernost kroz vrijeme. Ako kroz godinu spominješ pet imena, a u firmi ih je trideset, to nije nagrađivanje nego popis miljenika, i ljudi ga vode u glavi puno preciznije nego ti. O tome kako se to poveže s nagrađivanjem koje nosi novac, pišem zasebno.
