Kucne ti na vrata, zatvori ih za sobom i kaže da zna koliko zarađuje kolega s kojim radi isti posao. I pita zašto je to tako. U toj sekundi prolaziš kroz tri stvari odjednom. Otkud mu ta brojka. Je li uopće točna.
I, najneugodnije, imaš li ti sam odgovor. Kod većine vlasnika odgovor postoji, ali nije zapisan nigdje osim u glavi, pa se u tom razgovoru mora sastaviti u hodu. To je najgori mogući trenutak za sastavljanje pravila, jer sve što tada kažeš čovjek prenosi dalje kao službenu verziju.
Zašto to pitanje sada dolazi češće
Prvo je pitanje najmanje važno, jer ljudi razgovaraju o plaćama oduvijek. Ono što se promijenilo jest to da sada imaju i pravo pitati, a ti obvezu odgovoriti, pa se ono što se prije prepričavalo po kuloarima sada izgovara u tvom uredu.
K tome su iznosi postali vidljiviji izvana. Rasponi u oglasima znače da čovjek koji radi kod tebe pet godina može u dvije minute vidjeti što se nudi za isti posao u firmi preko puta.
Što se smije reći, a što ostaje između tebe i drugoga
Tuđu plaću ne komentiraš, ni potvrdno ni niječno. To se kaže mirno i bez uvijanja: o tuđoj plaći nećeš razgovarati, kao što ne bi ni o njegovoj s nekim drugim. Većina ljudi to prihvati, jer u toj rečenici čuju i zaštitu za sebe.
– Znam koliko on ima.
– O njegovoj plaći neću razgovarati.
– Dobro, ali zašto je razlika?
– To ti mogu reći.
Prva rečenica zatvara ono što se ne komentira, a treća otvara ono što se mora objasniti.
Ali tu se ne staje.
Nakon te rečenice mora doći ono drugo, a to je razlog. Ne iznos, nego po čemu se kod tebe određuje plaća za taj posao i što on konkretno može napraviti da dođe do višeg iznosa. Ako staneš na prvoj rečenici, izašao je iz ureda s dojmom da mu se nešto skriva, a to je gore nego da nisi ni razgovarao.
Odgovor iz kriterija, a ne iz ovlasti
Razlika je u jednoj rečenici.
„Tako sam odlučio” i „eto, tako je” odgovori su iz ovlasti: zatvaraju razgovor i otvaraju priču po kuloarima. Odgovor iz kriterija govori o poslu, dakle koje poslove taj čovjek pokriva, kolika mu je odgovornost, koliko je samostalan i radi li nešto što drugi ne mogu. Ta razlika nije stilska: prvi odgovor čovjeku govori da o tome nema što razgovarati, a drugi mu govori što točno treba napraviti da bi sljedeći put razgovor išao drugačije.
Kad kriteriji postoje zapisani, razgovor traje pet minuta i završava dogovorom što se od njega očekuje do sljedećeg pregleda. Kad ne postoje, traje pola sata i obojica izađete nezadovoljni.
Što ako odgovora nema jer kriterija nema
Onda nemoj glumiti da ga imaš. To se prozre brže nego što misliš, jer čovjek koji je došao s tim pitanjem već je razmišljao o odgovorima.
Najbolje što možeš reći jest istina u dvije rečenice: da su plaće kod tebe nastajale kroz godine i kroz pojedinačne dogovore, da to sada slažeš i da ćeš mu do točnog datuma reći po čemu se što određuje. Onda taj datum i poštuješ.
Zvuči neugodno. I jest. Ali čovjek koji čuje da se nečega primaš ostaje dulje od čovjeka koji čuje izgovor, a ti si iz tog razgovora dobio ono što ti je ionako trebalo, a to je datum do kojeg se moralo sjesti i posao odraditi. Kako se rasponi i kriteriji slože za firmu od dvadesetak ljudi, pišem zasebno.
