Godinama je to bila prednost. Poznaješ svakog čovjeka, znaš tko koliko radi, i kad netko zasluži, daš mu bez papira i bez čekanja. Brzo, osobno i bez birokracije.
Ta ista brzina danas je najveći rizik koji nosiš.
Zašto je funkcioniralo, a sada ne
Zato što se promijenilo tko ima pravo pitati. Dosad je iznos bio stvar tebe i njega, a sada svatko može zatražiti podatak o tome koliko se u prosjeku plaća njegov posao.
Dok je plaća bila stvar dogovora između tebe i čovjeka, tvoja procjena bila je dovoljna, jer je nitko nije mogao osporiti. Sada radnik ima pravo tražiti podatak o tome po kojim se kriterijima plaća određuje, a ako razliku ospori, na tebi je da je obraniš objektivnim razlogom. Procjena koja postoji samo u tvojoj glavi u tom trenutku ne postoji.
Usto se promijenilo i tržište. Rasponi u oglasima znače da tvoji ljudi znaju gdje stoje, pa pitanja koja su prije bila nezamisliva sada dolaze bez uvoda.
Što se gubi, a što dobiva
Gubi se sloboda da se pojedinom čovjeku da nešto na način koji se ne mora objasniti.
To je stvarni gubitak i vrijedi ga priznati, jer se u razgovorima o ovoj temi obično pretvara da ga nema.
Dobiva se troje. Prvo, obrana kad netko pita, jer odgovor postoji prije pitanja. Drugo, tišina u firmi, jer se prestaje nagađati po kojem se pravilu odlučuje. Treće, i najmanje očekivano, tvoje vrijeme: svaki pojedinačni pregovor koji si vodio zamijenjen je jednim pravilom koje vrijedi za sve, pa razgovori o plaći više ne traju pola sata nego pet minuta.
Koliko diskrecije ostaje
Više nego što se misli. U većini firmi ispadne da je razlika između dvoje ljudi na istom poslu veća od dvadeset posto, a nitko od njih ne zna zašto je tako.
Raspon za radno mjesto je pravilo, ali gdje je unutar raspona pojedini čovjek i dalje odlučuješ ti, prema kriterijima koji su zapisani. Jednokratne isplate ostaju tvoja odluka. Nagrada za konkretan doprinos ostaje tvoja odluka. Ono što nestaje jest mogućnost da za dvoje ljudi koji rade isti posao imaš dva iznosa bez razloga koji možeš izgovoriti naglas.
Drugim riječima, ne gubi se odlučivanje nego proizvoljnost.
Prvi korak za firmu koja nema ništa
Ne kreće se od sustava nego od popisa. Uzmu se sva radna mjesta i njihovi iznosi, stave se jedno ispod drugoga i za svaku razliku se pokuša izgovoriti razlog naglas.
Uzmi sva radna mjesta i razvrstaj ih u skupine po sadržaju posla. Za svaku skupinu upiši najmanju i najveću plaću koju danas isplaćuješ, i to je tvoj zatečeni raspon, htio ga ti ili ne. Zatim za svakog čovjeka napiši u jednoj rečenici zašto je baš na tom mjestu unutar raspona.
Ondje gdje ta rečenica ne postoji, imaš popis onoga što treba riješiti. To je posao od jednog popodneva i daje ti točnu sliku prije nego što se donese ijedna odluka. Kako se od toga slaže sustav, pišem zasebno.
