Čovjek je dobio titulu voditelja smjene. Nije dobio pravo da odlučuje o rasporedu, nije dobio pravo da nekome kaže da nešto nije dobro napravljeno, i nije dobio ni euro više. Dobio je odgovornost za ono što se u toj smjeni dogodi i obavezu da to objasni kad se dogodi krivo.
Tri mjeseca poslije pita se zašto je uopće pristao.
Kako ljudi čitaju titulu bez novca i bez ovlasti
Čitaju je točno onako kako izgleda, a izgleda kao trošak koji su preuzeli besplatno. To ne moraju ni izgovoriti da bi se vidjelo: čovjek koji je dobio odgovornost bez ovlasti vrlo brzo prestane donositi odluke, jer svaka koju donese može biti osporena, a on nema ničim potkrijepiti da je njegova. Umjesto toga počne provjeravati sve kod tebe, pa si dobio međukorak koji usporava posao i istovremeno nikoga ne rasterećuje. Ostatak tima to primijeti u prva dva tjedna, i od tada se obraća tebi, a ne njemu, čime je titula postala i formalno prazna. Najskuplji dio dolazi tek poslije: kad sljedeći put nekome ponudiš napredovanje, on će se sjetiti kako je prošao ovaj i razmišljat će dvaput, a ti ćeš to protumačiti kao nedostatak ambicije.
Što se uz titulu mora promijeniti
Troje, i to istovremeno, jer svako od njih bez ostala dva pravi vlastitu štetu. Naziv, sadržaj posla i iznos moraju se mijenjati zajedno ili se ne mijenja ništa.
Prvo, ovlasti koje se mogu nabrojiti. O čemu odlučuje sam, do kojeg iznosa, u kojim situacijama ne mora nikoga pitati. To se napiše u pet redaka i pročita cijelom odjelu, jer ovlast koju ljudi ne znaju ne postoji.
Drugo, iznos. Ne mora biti velik, ali mora postojati i mora biti vezan uz to da se posao promijenio, a ne uz to koliko je čovjek dobar. Ako u ovom trenutku nema prostora za povišicu, onda nema ni prostora za napredovanje, i to je pošteniji zaključak od titule koja stoji umjesto novca.
Treće, ono što se skida. Napredovanje koje je samo dodavanje traje do prve gužve, jer čovjek koji radi svoj stari posao i uz njega vodi ljude ne radi dobro ni jedno ni drugo. Ako se ništa ne skida, nisi ga promaknuo nego opteretio.
Kada je horizontalno napredovanje pošteno rješenje
Kad čovjek doista raste, a mjesta iznad njega nema, i to se dogodi u svakoj firmi koja nije u naglom rastu.
U tom slučaju napredovanje ide u širinu: preuzima najsloženije poslove, uhodava nove ljude, vodi projekte, postaje onaj kome se dolazi s teškim slučajevima. Sve to su stvarne promjene i sve se mogu platiti, jer se radno mjesto time doista promijenilo. Bitno je samo da se to i nazove napredovanjem, a ne da ostane kao nešto što se podrazumijeva; razlika između čovjeka koji zna da je napredovao i onoga koji naprosto radi više je cijela stvar.
Kako se to izgovara da ne zvuči kao odbijanje
Otvoreno, s brojkama i s rokom. Kaže se koliko je posao narastao, što se od njega sada očekuje i kada se vraćate na razgovor o iznosu.
Ako mjesta iznad nema, kaže se da ga nema i zašto, umjesto da se izmisli titula koja to prikriva. Zatim se kaže što se konkretno mijenja u njegovu poslu, koliko to nosi i od kojeg datuma. I na kraju, što bi se moralo dogoditi u firmi da se otvori mjesto na koje on cilja, jer čovjek koji zna uvjet čeka mirno, a onaj koji ne zna ništa zaključuje da je došao do stropa. O tome kako se razine i rasponi postave tako da napredovanje uopće ima gdje ići, pišem zasebno.
