Sjedneš s njim nakon šest mjeseci i kažeš da nisi zadovoljan. On pita čime konkretno.
Što se opisuje na početku
Troje, i to ne u obliku popisa zadataka nego u obliku ishoda. Ne što će raditi, nego što mora biti gotovo i po čemu će se znati da jest.
Prvo, što mora biti gotovo i kako izgleda kad je dobro napravljeno. Drugo, u kojem roku, jer bez roka nema mjerila. Treće, po čemu ćete znati da je uredno, dakle koliko dorada je uobičajeno, koliko puta se nešto smije vratiti, što se smatra greškom, a što normalnim dijelom uhodavanja.
Razlika između popisa zadataka i ovoga je u tome što popis kaže što radi, a ovo kaže kad je dobro. Ljudi rijetko zakažu jer ne znaju što treba raditi; zakažu jer ne znaju koliko dobro se očekuje, pa jedan misli da je uredno ako je gotovo do kraja tjedna, a drugi da je uredno ako nije bilo nijedne dorade, i obojica su uvjereni da rade po pravilima. Kad se to ne izgovori na početku, razlika se ne pokaže odmah nego tek kad nešto zapne, a tada više nije riječ o mjerilu nego o tome tko je kriv.
Kako to stane na jednu stranicu
Tako da se piše za tri mjeseca, a ne za cijelu karijeru. Opis koji pokriva sve moguće situacije nitko ne čita, a onaj koji pokriva sljedeće tromjesečje koristi se svaki tjedan.
Na vrhu su tri do pet stvari koje se od njega očekuju u prva tri mjeseca, s rokom uz svaku. Ispod toga su dvije rečenice o tome kako se mjeri kvaliteta na tom radnom mjestu. Na dnu je jedna rečenica o tome što je najčešći razlog zbog kojeg ljudi na tom mjestu zakažu, jer to novom čovjeku vrijedi više od svega ostalog, a nitko mu to obično ne kaže. Ta zadnja rečenica je ujedno i najkorisnija za tebe, jer ćeš je moći napisati tek kad se sjetiš zadnja dva čovjeka koja su na tom mjestu zakazala i pitaš se je li im itko to rekao unaprijed.
Kada se izgovara i tko
Prvi tjedan, i to njegov nadređeni. Ako se to prepusti kadrovskoj ili tebi, čovjek iz toga zaključi da njegov voditelj ni sam ne zna što se od njega traži.
– Je li ti jasno što se od tebe očekuje?
– Jest, mislim da jest.
– Ajde mi onda reci po čemu ćeš u prosincu znati da je bilo dobro.
– Pa, valjda ako nema pritužbi.
Ondje gdje se to pitanje ne postavi, „nema pritužbi” ostane jedino mjerilo koje čovjek ima.
Ne kadrovska.
Razlog je jednostavan: ono što se dogovori s nadređenim ima težinu, a ono što stigne kao dokument iz kadrovske se pročita jednom i zaboravi. Usto nadređeni u tom razgovoru i sam prvi put mora formulirati što zapravo očekuje, a to je kod polovice voditelja najkorisniji dio cijelog postupka.
Papir se potpisuje ili ne potpisuje, svejedno je. Bitno je da obojica imaju kopiju.
Kako se koristi nakon tri mjeseca
Tako da se prođe stavku po stavku, bez dodavanja novih. Dodavanje na tromjesečnoj provjeri poništava cijeli dogovor, jer čovjek tada zna da popis ionako nije konačan.
Ako je nešto ispunjeno, to se kaže.
Ako nije, pita se što je nedostajalo, i to je razgovor o poslu, a ne o čovjeku. Greška koja se tu najčešće radi jest da se u tom trenutku spomene nešto što nije bilo dogovoreno na početku; ako se pojavilo usput, dogovara se za sljedeća tri mjeseca, jer čovjeku koji se držao dogovorenog nije pošteno poslije dodavati mjerila koja nije mogao znati.
Kad se to napravi dvaput zaredom, prestaje potreba za razgovorima o dojmovima, jer ih zamijeni popis koji obojica gledate. O tome kako se to uklapa u uhodavanje kroz prva tri mjeseca, pišem zasebno.
