Rok za prijenos Direktive u domaće zakonodavstvo istekao je 7. lipnja 2026. Izmjene Zakona o radu u trenutku pisanja ovog teksta još nisu donesene.
Iz toga mnogi izvlače krivi zaključak, a to je da se ništa ne mora raditi dok zakon ne izađe.
Što vrijedi već sada
Dio pravila iz Direktive primjenjuje se izravno i bez domaćeg zakona, a dio se oslanja na propise koji su i prije postojali.
Odredba kojom se radniku brani da govori o vlastitoj plaći je ništetna, i to je najizravnija posljedica koja već sada vrijedi. Zabrana diskriminacije u plaći i pravo na jednaku plaću za jednak rad postoje u hrvatskom pravu i prije Direktive, pa se na njih može pozvati i danas. Uz to, obveza da razliku obraniš objektivnim razlogom nije nova nego je Direktiva samo pooštrava i precizira.
Ono što doista čeka zakon jesu rokovi, pragovi i točan opseg izvještavanja.
Osnovni set koji ti treba u svakom slučaju
Tri dokumenta, i nijedan od njih ne ovisi o tome kako će zakon izgledati.
Prvi je razvrstavanje radnih mjesta u skupine po sadržaju posla, jer je to temelj za svaku usporedbu i bez njega se ne može izračunati ništa. Drugi su opisi poslova, dovoljni da se vidi što tko radi i koliko odgovornosti nosi. Treći su kriteriji po kojima se određuje iznos unutar skupine, zapisani tako da ih razumije i netko izvan firme, jer se upravo to od tebe traži kad netko ospori razliku: ne tvoja procjena nego pravilo koje je postojalo prije nego što se pitanje pojavilo i koje se jednako primjenjuje na svakoga.
Sve troje ti treba i da nema nikakve direktive, jer su to iste stvari koje ti trebaju kad netko pita zašto kolega zarađuje više.
Rokovi za odgovor djelatniku
Ovdje treba biti oprezan, jer točan rok propisat će izmjene Zakona o radu.
Direktiva traži da se na zahtjev radnika odgovori u razumno kratkom roku, koji se mjeri u tjednima, a ne u mjesecima. Praktično pravilo do donošenja zakona: pripremi se kao da imaš dva tjedna. Ako podaci postoje, odgovor je posao od pola sata, pa je svejedno hoće li rok na kraju biti mjesec ili dva.
Redoslijed ako se dosad nije radilo ništa
Ne kreće se od izvještaja nego od razvrstavanja. Dok se ne zna koja su radna mjesta jednake vrijednosti, nema se što uspoređivati ni izvještavati.
Prvo se poslovi svrstaju u skupine, jer bez toga ne postoji ni skupina za koju bi se išta računalo. Zatim se za svaku skupinu postavi raspon i zapiše po čemu se unutar njega odlučuje. Onda se izračuna gdje su ljudi danas i gdje bi trebali biti, i tek na kraju se gleda što od toga ide u izvještaj i kada. Taj redoslijed nije stvar preferencije: svaki korak koristi ono što je nastalo u prethodnom, pa firma koja krene od izvještaja obično nakon dva tjedna stane i vrati se na početak.
Za firmu od dvadesetak ljudi to je nekoliko popodneva raspoređenih kroz mjesec dana. Za onu od stotinu je projekt, ali s istim redoslijedom.
Ono što se ne isplati jest čekati zakon pa raditi sve pod pritiskom roka, jer se prvi korak, dakle razvrstavanje poslova, ne može ubrzati; on traži razgovore s ljudima koji te poslove rade. Kako se to slaže pišem kod sustava nagrađivanja i kod opisa radnih mjesta.
