Program je postavljen, ljudi su prošli obuku, sve radi. Tri mjeseca poslije polovica njih i dalje vodi svoju tablicu sa strane. Nitko to ne skriva i nitko se ne buni; naprosto rade na način koji im je poznat, jer im nitko nije oduzeo stari. U tom trenutku imaš dva sustava, dvostruki posao i podatke koji se ne poklapaju, a alat koji si platio radi na pola snage.
Zašto uvođenje alata nije i promjena načina rada
Zato što su to dva posve različita posla, a plaća se samo prvi. Uvođenje alata je tehnički posao od tjedan dana, a promjena navike traje mjesecima i nitko je ne vodi.
Postavljanje alata je tehnički zadatak s krajem: kad radi, gotov je. Promjena načina rada nema takav kraj, jer traži da ljudi prestanu raditi ono što rade godinama, u razdoblju u kojem im je novi način sporiji od starog. To je bit problema: prva dva tjedna novi alat objektivno usporava čovjeka koji je u starom bio brz, pa se u svakoj gužvi vraća onome što zna. Ako se to dogodi nekoliko puta, stara navika nije oslabjela nego se učvrstila, jer je svaki povratak potvrdio da ona radi.
Što se mora zabraniti
Stari način, i to s datumom. Dok stara i nova evidencija postoje usporedno, ljudi će koristiti onu koju već znaju, i to je posve razumno.
Dok postoje obje mogućnosti, ljudi biraju onu koja im je brža, i to je posve razumno. Zato se određuje dan od kojeg se stara tablica ne vodi, stari obrazac se ne prima i stara adresa se gasi. Bez toga prijelaz traje godinu dana i završi tako da polovica firme radi na jedan, a polovica na drugi način, pa se podaci nigdje ne poklapaju.
Datum se najavljuje unaprijed i ne pomiče se. Ako se pomakne jednom, ljudi računaju da će se pomaknuti opet, pa se pripreme odgode, a stara navika dobije još mjesec dana. Zato je bolje postaviti datum koji je nešto dalji nego pomicati onaj koji je preblizu.
Tko podržava ljude u prvim tjednima
Netko iz njihove sredine, a ne dobavljač. Čovjek koji radi isti posao zna gdje se zapinje i pitaju ga stvari koje se dobavljaču ne bi postavile.
Obuka koju drži dobavljač pokazuje kako alat radi, ali ne odgovara na pitanje kako se radi baš vaš posao u njemu, a upravo se ondje ljudi zaglave. Zato se prije uvođenja odaberu dvoje ili troje koji nauče alat ranije i koji su prvi mjesec dostupni za pitanja, i to im se upiše u zaduženja, jer inače to rade uz svoj posao i prestanu nakon tjedan dana.
Ta dvojica ili trojica napravit će više za prijelaz nego bilo koja edukacija, iz jednog razloga: kod njih se pita bez ustručavanja, a kod dobavljača se ne pita ništa što bi zvučalo kao da čovjek nije shvatio ono što je već objašnjeno.
Što se radi s onima koji se ne mogu odviknuti
Uvijek ih ima dvoje ili troje i uvijek su to isti tip ljudi: dugogodišnji, pouzdani i najbrži u starom načinu.
S njima se ne razgovara o alatu nego o tome što ih konkretno usporava, jer njihov otpor gotovo nikad nije tehnički. Najčešće se ispostavi da im novi način oduzima nešto što su imali: pregled koji su držali u glavi, podatak koji je bio samo njihov, ili brzinu koja ih je činila onima kojima se svi obraćaju. Kad se to prepozna, rješenje je obično sitno; treba im pokazati gdje u novom sustavu dobivaju isto to, ili im dati ulogu u kojoj postave kako će se nešto voditi.
Ono što ne radi jest pritisak, jer takav čovjek pod pritiskom prestane raditi na oba načina i počne raditi samo ono što mora.
Kada se vidi da je prijelaz gotov
Kad prestanu postojati usporedne evidencije i kad se pitanja prestanu ponavljati.
U praksi to znači tri stvari: nitko više ne vodi svoju tablicu sa strane, pitanja koja stižu su nova umjesto istih, i kad netko izostane, drugi mogu doći do njegovih podataka, a da ga ne zovu. U većini firmi to dođe negdje između drugog i trećeg mjeseca, pod uvjetom da je stari način doista ugašen. Ako je prošlo pola godine, a usporedne tablice još postoje, prijelaz nije spor nego se nije ni dogodio, i tada nema smisla čekati dalje. Kako se promjena vodi da zaživi, pišem kod uvođenja promjena.
