Ovog čovjeka nemaš na popisu problema. Radi uredno, rokove drži, ne prigovara. Kad prolaziš odjel u glavi, on je onaj o kojem ne razmišljaš.
A svaki dan dolazi na posao koji mu ne odgovara, i to traje već dvije godine. Rezultat se održava na volju, a volja se troši ravnomjerno i dugo se ne vidi na brojkama. Zato ćeš za to doznati onog dana kad ti preda otkaz, i tada će ti se činiti da je došlo niotkuda.
Kako to izgleda izvana
Izgleda kao urednost bez ijednog viška. Napravi točno ono što se traži, u roku, i tu stane. Ne javlja se za dodatne zadatke, ne pita što još može, ne ostaje raspravljati nakon sastanka.
Usto postoji nešto što se teško opisuje, a lako prepozna: brzo se umara od poslova koji drugima iz istog odjela ne predstavljaju napor. Nije riječ o sposobnosti, nego o tome da mu svaki takav zadatak traži svjesni napor umjesto da ide sam od sebe.
Zašto pad dođe naglo
Zato što ga ne drži zanimanje za posao nego volja. Volja se troši ravnomjerno i dugo se ne vidi na rezultatu, jer čovjek nadoknađuje trudom ono što mu ne ide prirodno. Onda dođe nešto izvana: gušće razdoblje, promjena voditelja, privatna situacija koja odnese dio energije. Volje odjednom nema dovoljno za oboje, i učinak padne u dva tjedna, bez najave i bez ijednog upozorenja koje bi se moglo unaprijed pročitati.
To ti je kao vožnja na rezervi. Kazaljka stoji na crvenom već sto kilometara, auto vozi jednako dobro i ništa se ne čuje, pa se čini da ima još. Onda stane, i to ne postupno nego odjednom, usred vožnje.
Pitanja kojima se to otvara ranije
Ne pita se je li zadovoljan, jer će reći da jest. Pitaju se tri konkretne stvari, u mirnom razgovoru bez povoda: koji dio tvog posla ti oduzme najviše energije, a nije najteži; što bi radio više kad bi mogao birati; i koji si zadatak zadnji put napravio, a da si na njemu izgubio pojam o vremenu.
Odgovor na treće pitanje govori najviše. Ako se čovjek ne može sjetiti nijednog takvog zadatka u zadnjih godinu dana, imaš odgovor prije nego što se išta dogodilo.
Preslagivanje posla umjesto rastanka
Rijetko je potrebno mijenjati radno mjesto. Češće je dovoljno preseliti dvije ili tri stavke unutar odjela, tako da ono što ga troši preuzme netko kome to ide, a on preuzme nešto što drugome stoji. Takva zamjena obično ne stoji ništa, a razlika se vidi za mjesec dana; ako to nije moguće, onda se otvara razgovor o drugom mjestu u firmi, prije nego što čovjek sam počne gledati vani.
Ovo je vjerojatno najzahvalniji nalaz u mom poslu, jer se rješava premještanjem, a ne zapošljavanjem. Kad radim procjenu sklonosti i interesa, gotovo se uvijek nađe barem jedan čovjek koji godinama radi nešto što mu ne leži, a nikome nije palo na pamet da ga to pita.
