Ništa se nije pokvarilo odjednom, sve je samo postalo sporije.
Što je držalo na dvadeset ljudi
Ti si držao, i to je bilo dovoljno. Kod deset ljudi sve staje u jednu glavu, pa se odluke mogu donositi u hodu, a to je i najbrži mogući način.
U firmi od dvadeset ljudi vlasnik svakoga poznaje, zna tko što radi i može u jednom danu obići sve i posložiti što treba. Informacija putuje bez sustava, jer svi sjede blizu; odluke se donose brzo, jer sve prolazi kroz jednu glavu; a pravila nisu potrebna, jer se svaka iznimka riješi razgovorom. To nije loše vođenje nego je najbrži mogući način na toj veličini, i upravo zato ga je teško napustiti: godinama je bio dokazano bolji od svega što se nudilo kao alternativa.
Prvi znakovi da više ne drži
Tri, i svi se pojave otprilike istovremeno, obično negdje između trideset i četrdeset ljudi.
Prvi je da si postao usko grlo: odluke čekaju tebe, ljudi se zaustavljaju pred vratima, a tvoj kalendar je pun sastanaka na kojima si potreban samo da nešto potvrdiš. Drugi je da stvari kasne, a da nitko ne griješi, jer se posao zaustavlja na granicama između ljudi, a ne unutar njihova dijela. Treći je dvostruki posao: dvoje ljudi radi istu stvar ili se ista informacija prepisuje na tri mjesta, i to nitko ne primjećuje dok se ne pojavi razlika.
Usto postoji i četvrti, tiši. Prestaneš znati što se točno događa u pojedinom odjelu, a doznaješ kad nešto zapne.
Što se uvodi prvo
Ne organizacijska shema nego odlučivanje. Ne treba ti crtež s okvirima nego popis odluka i imena onih koji ih donose bez tebe.
Prvo se popiše koje odluke danas prolaze kroz tebe i za svaku se odredi ide li i dalje kroz tebe ili ne. Kod većine firmi ispadne da polovica može ići niže odmah, i to je jedini potez koji rasterećuje u tjedan dana. Drugo se posloži tko za što odgovara, na razini ishoda, ne zadataka. Tek treće dolaze sastanci, izvještaji i sve ostalo što ljudi obično uvode prvo, jer izgleda kao red.
Redoslijed je važan: ako se prvo uvedu izvještaji, dobio si više papira i isto usko grlo.
Zašto se dio ljudi teško prilagodi
Zato što gube nešto stvarno. Dosad su imali izravan pristup tebi i mogli su bilo što riješiti tako da te uhvate na hodniku, a nova razina im to oduzima.
Ljudi koji su bili uz tebe od početka imali su izravan pristup, mogli su bilo što riješiti tako da te uhvate na hodniku i njihova je riječ imala težinu bez ijednog dokumenta. Kad se uvede red, taj pristup se gubi, i to oni prvi osjete. Nije riječ o otporu prema pravilima nego o tome da im je novi način oduzeo položaj koji su stekli godinama, a nitko im nije ponudio što dobivaju zauzvrat.
Zato se s njima razgovara prvima i zato im se daje uloga u postavljanju novog načina, a ne tek obavijest da od ponedjeljka vrijedi drugačije. O tome kako se to izvodi pišem kod uvođenja promjena.
