Čovjek koji odlazi sjedi nasuprot tebi i ima točno jedan cilj: izaći iz te sobe bez štete. Treba mu preporuka, možda i potvrda, a branša je mala i vi ćete se opet sresti.
Zato ti neće reći ono što misli nego ono što je sigurno. To nije neiskrenost nego razumna procjena, i svatko bi na njegovu mjestu napravio isto. Ono što iz toga slijedi jest da izlazni razgovor koji vodiš ti gotovo nikad ne daje razlog odlaska, nego samo verziju koja je pristojna i bezopasna.
Tri odgovora koja se ponavljaju
Prvi je nova prilika koja se ukazala. Drugi je da traži novi izazov ili promjenu. Treći je da mu je ponuđeno više novca. Sva tri su djelomično točna i sva tri su bezopasna, i to je upravo razlog zbog kojeg se biraju; iza njih se rijetko izgovori ono pravo, a to je da ne podnosi svog nadređenog, da je pola godine čekao odgovor na nešto, da mu je netko preskočen ili nagrađen mimo pravila, ili da jednostavno ne vidi što bi kod tebe radio za tri godine.
– Zašto odlaziš?
– Ukazala se prilika, nisam je mogao propustiti.
– Dobro. Je li kod nas nešto trebalo biti drugačije?
– Ma ne, sve je bilo u redu.
Oba odgovora su istinita i nijedan nije razlog. Njemu se u toj sobi iskrenost ne isplati.
Zašto to nije njegova mana
Zato što ti je sam postavio situaciju u kojoj mu se iskrenost ne isplati. On odlazi, ti ostaješ, i ništa što kaže neće promijeniti njegov život, a može mu naškoditi. Čovjek koji u toj situaciji kaže punu istinu radi ti uslugu, a ne obavezu.
Čime se izlazni razgovor zamjenjuje
Razgovorom s onima koji ostaju, prije nego što itko ode.
Ide dvaput godišnje, pojedinačno, s nekim tko nije njihov izravni nadređeni, i traje dvadeset minuta. Tri pitanja: što ti je u zadnjih pola godine postalo teže nego prije, što bi promijenio kad bi mogao promijeniti jednu stvar, i što bi rekao prijatelju koji razmišlja doći raditi ovdje. Zadnje pitanje daje najviše, jer čovjek odgovara o firmi, a ne o sebi, pa mu je lakše biti iskren.
Što se s odgovorima radi
Ovo je dio na kojem se cijela stvar obično sruši, i to ne zbog loše volje nego zato što se unaprijed nije dogovorilo tko na prikupljeno odgovara i do kada.
Ako se odgovori skupe i ništa se ne dogodi, sljedeći put dobivaš uljudne verzije, jednako kao na izlaznom razgovoru, samo si sada potrošio i vrijeme i povjerenje. Zato se iz svega bira dvoje ili troje što se doista može napraviti u sljedeća tri mjeseca, kaže se naglas što je to, i kaže se što se neće raditi i zašto. To drugo je jednako važno kao prvo.
Izlazni razgovor pritom ne treba ukinuti.
Treba mu samo prestati vjerovati kao izvoru razloga i gledati ga kao ono što jest: uredan rastanak i prilika da čovjek ode s dobrim dojmom.
Kad radim na zadržavanju ljudi, prvo pitam kada je zadnji put netko razgovarao s ljudima koji nisu najavili odlazak. Odgovor je gotovo uvijek da se razgovara na godišnjim razgovorima, a ondje se govori o ciljevima, ne o tome razmišlja li čovjek o odlasku.
