Poštuju li mladi autoritet na svojim radnim mjestima? Jedno od pitanja koje rijetko koga ostavi ravnodušnim, te gotovo pa uvijek za sobom povuče zanimljivu raspravu. Mnogi će dati negativan odgovor na ovo pitanje. Smatraju da jedino “starije” generacije imaju kvalitetno razvijene radne navike i odnos prema radu, a samim tim i poštovanje prema svojim nadređenima. Neki od tih ljudi i sami su pripadnici tih generacija koji već imaju desetljeća utakmicâ u nogama. Neki su se pak našli na pozicijama u sklopu kojih su trebali rukovoditi milenijalcima, pa iz tih radnih mjesta vuku više-manje loša iskustva. Jedinstven (i točan) odgovor na ovo pitanje, naravno, teško je dati.
Mlađi zaposlenici u pravilu nemaju problem s autoritetom na poslu – ako je taj autoritet “postavljen” na to mjesto s razlogom. Ako pogledamo razvoj leadershipa i općenito poslovanja u posljednjih 50ak godina, možemo zaključiti da se onaj strogi, autoritarni stil rukovođenja lagano napušta. Za razliku od prije, danas kao da više nije dovoljno zaposlenicima delegirati neko radno zaduženje i bespogovorno očekivati da ga oni obave – zato jer smo mi šefovi, i jer nas zaposlenici trebaju slušati. Da, istina, to može polučiti rezultatima, međutim oni su najčešće kratkog vijeka. Prestali smo se voditi krilaticom “veži konja tamo gdje ti gazda kaže”, jer gazda ipak zna najbolje – inače ne bi bio gazda.
Stvar se može dodatno komplicirati kada pričamo o mladima u poslovnom svijetu. Autoritarni rukovoditelji mogli bi se naći “u neobranom grožđu” ako smatraju da će isključivo takvim pristupom ostvariti utjecaj nad svojim djelatnicima. Mladi poštuju autoritet, ali samo ako točno znaju zbog čega je netko – autoritet. Ta uloga možda dolazi s formalnom pozicijom, međutim kod mlađih ljudi ona treba biti “zarađena”. Što želim reći? Rukovoditelji trebaju pokazati zbog čega su uopće na rukovoditeljskoj poziciji, na koji način mogu pomoći mlađim članovima tima ili kako im mogu biti mentori. Takvi zaposlenici puno će više cijeniti kada sa svojim nadređenim mogu ostvariti odnos, umjesto toga kada su samo primatelji informacija poslanih jednosmjernim komunikacijskim kanalom.
Sad već brojna istraživanja o međugeneracijskim razlikama na radnom mjestu potvrdila su da mlađi zaposlenici posao doslovno vide na drugačiji način, za razliku od njihovih starijih kolega. Često pronalaze brže načine obavljanja nekog posla, te oni sami žele biti uključeni u zanimljive projekte koji će im biti platforma za daljnji razvoj njihovih profesionalnih vještina. Najviše cijene osjećaj svrsishodnosti u poslu – kada vide da kompanija u kojoj su zaposleni ima neki “viši cilj” te daje jedinstven doprinos društvu. A pogotovo ako je to vidljivo i iz ponašanja osobe koja im je direktno nadređena.
Znači li to da svi mladi “pršte” od entuzijazma i želje za radom? Naravno da ne. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih zaposlenika kojima se jednostavno – ne da raditi, ma što god mi napravili. I to među pripadnicima svih generacija. Posao ne doživljavaju pretjerano ozbiljno te nisu baš skloni napredovanju. On im je instrument zarade kojim “pokrivaju” svoje mjesečne troškove ili samo dodatni izvor prihoda, a u njihovom ponašanju kao je da stalno prisutna neka letargija. Naravno, kod nekih mladih ljudi je to prolazno, uzrokovano isključivo razvojnom fazom u kojoj se nalaze.
Međutim, nije na odmet prisjetiti se da druge ljude zapravo ne možemo mijenjati ako oni to ne žele. Ono što možemo jest ponuditi im drugu perspektivu i benefite koje će dobiti ako nas poslušaju. A kakav je najčešći scenarij u kompanijama? Na tisuće rukovoditelja koji svoje vrijeme, energiju i živce troše upravo na takve, letargične zaposlenike. Konstantno su fokusirani na one koji ne rade dovoljno dobro, ne trude se onoliko koliko bi (po njihovim kriterijima) trebali, te suštinski vode bitke od kojih je većina unaprijed izgubljena. Istu stvar radi i učiteljica u razredu – svoj fokus usmjerava na nemirne učenike i one kojima je potrebna pomoć u učenju. Zbog toga se često propušta fokusirati na one učenike koji imaju potencijala za nešto više, čime taj potencijal ostaje nerazvijen.
Zaista ima vrijednih mladih ljudi. Zaista ima i onih koji imaju izvanrednu radnu etiku – to nije nešto što je “rezervirano” samo za starije generacije. A ako je nemaju, to ne znači da je ne mogu steći – samo će je puno prije steći u okruženju koje je stimulativno i u kojem postoji adaptivan rukovoditeljski stil. Ako im pokažete kako mogu napredovati i razviti svoje vještine, već to može biti prvi korak na tom putovanju.
Za kraj, dvije zanimljive informacije: 28% milenijalaca već je sada na rukovodećim pozicijama, a kroz sljedećih 10 godina ta će generacija činiti preko 75% radne snage. I “mladi” i “stari” mogu nešto naučiti jedni od drugih – važno je samo koliko smo se spremni jedni drugima prilagoditi.
Prvi saznajte kada objavimo nešto novo – prijavite se na naš newsletter!
Greška: Kontakt obrazac nije pronađen.
[post-carousel id=”244″]
