Postoji razdoblje između trenutka kad je čovjek počeo razmišljati i trenutka kad ti donese otkaz.
Kod ljudi koje najmanje želiš izgubiti to razdoblje traje dva do četiri mjeseca. U njemu se ponaša drugačije nego prije, ali ne onako kako očekuješ: ne buni se, ne traži ništa i ne prigovara. Naprotiv, postane mirniji nego inače, jer je odluku u glavi već donio i sada samo čeka pravi trenutak.
Zašto to ne izgleda kao nezadovoljstvo
Zato što se odluka već slegla. Čovjek koji je odlučio više ne nosi napetost, pa postaje mirniji, ugodniji i suradljiviji nego prije. Prestane se boriti oko stvari oko kojih se prije opirao, pristaje na kompromise, ne ulazi u rasprave.
Vlasnici to redovito pročitaju kao dobru vijest. Čovjek se napokon smirio.
Znakovi koji se doista vide
Prvo, prestane pitati o budućnosti. Umjesto pitanja gdje se vidi za dvije godine i što bi htio raditi, razgovor se svede na dokazivanje ocjene, jer obje strane znaju da iz nje slijedi iznos.
Ne pita o projektu koji kreće u proljeće, ne javlja se za edukaciju, ne traži opremu koja bi mu stigla za tri mjeseca. Sve što se tiče razdoblja u kojem više neće biti ondje jednostavno ga se ne tiče, i to je znak koji se ne da odglumiti, jer bi za to morao stalno paziti da pita nešto što ga ne zanima.
Drugo, počne zatvarati repove. Odjednom dovršava stvari koje su mjesecima stajale, sređuje dokumentaciju, uvodi nekoga u ono što je radio sam. To izgleda kao naval savjesnosti, a zapravo je priprema za uredan odlazak, jer takvi ljudi ne žele otići ostavljajući nered.
Treće, slobodni dani u čudnim terminima i kraća odsutnost usred dana. Razgovori se ne dogovaraju vikendom.
I četvrto, komunikacija se skrati. Poruke postanu kraće i točnije, a nestane onog dijela koji nije morao biti napisan.
Što se u tom trenutku smije napraviti
Može se razgovarati, i to izravno, ali bez glume da ne primjećuješ. Rečenica koja radi je jednostavna: da ti se čini da je nešto drugačije zadnjih mjeseci, da ti je stalo da ostane, i da bi htio čuti što bi se moralo promijeniti da o odlasku ne razmišlja. Zatim šutiš, i to je najteži dio, jer u toj tišini ljudi obično kažu i ono što nisu planirali.
Ako kaže da nema ništa, nemoj ga tjerati. Rekao ti je koliko je spreman reći.
Što se ne obećava
Ništa što ne možeš isporučiti u roku od mjesec dana. Obećanje dano u razgovoru o učinku ima težinu ugovora, jer je izgovoreno u trenutku kad je čovjek najosjetljiviji na to što od njega dobiva.
U toj situaciji vlasnik ima poriv obećati sve odjednom, i to je najbrži način da se odluka učvrsti, jer čovjek koji je već napola vani prepoznaje obećanje dano iz panike. Ono što radi jest jedna konkretna stvar s datumom, i to ona koju je sam spomenuo.
Kad prolazim s vlasnicima popis ljudi bez kojih posao staje, uvijek pitam kada je s kojim od njih zadnji put razgovarano o nečemu što se tiče sljedeće dvije godine. Odgovor obično objasni zašto se ovakvo razdoblje uopće dogodilo.
