Napravi jednu vježbu, traje minutu.
Sjeti se zadnjih pet ljudi koji su ti dali otkaz, a nisi želio da odu, i pokušaj se sjetiti kada ti se koji od njih žalio.
Kod većine odgovor je: nikad.
Zašto ljudi koji imaju izbor ne prigovaraju
Zato što je prigovor ulaganje. Čovjek koji ti kaže što ne valja time traži da nešto promijeniš, izlaže se i čeka ishod, a to ima smisla samo ako namjerava ostati. Onaj tko zna da za tri tjedna može imati drugi posao ne ulaže u raspravu; on jednostavno riješi svoju situaciju.
Usto su najbolji obično i najstrpljiviji. Godinu dana će nadoknađivati tuđe propuste bez riječi, jer im je lakše napraviti nego objašnjavati, pa ti izostanak prigovora izgleda kao zadovoljstvo. A zapravo gledaš čovjeka koji je odavno prestao očekivati da će se nešto promijeniti.
Prigovaraju oni koji još vjeruju.
Po čemu se vidi da je odluka već donesena
Po tome što prestane tražiti. Ne traži opremu, ne traži edukaciju, ne pita o projektu koji kreće u proljeće. Čovjek koji planira ostati raspravlja o stvarima koje se tiču sljedeće godine, a onaj koji je odlučio otići prihvaća sve što mu daš, bez komentara, jer ga se to više ne tiče. Usto postane spreman na kompromis u stvarima oko kojih se prije opirao, i upravo taj znak vlasnici najčešće pročitaju kao dobru vijest, kao da se čovjek napokon smirio.
Kratki razgovor s onima koji ostaju
Dvaput godišnje, dvadeset minuta, s ljudima koje ne želiš izgubiti, i to izvan godišnjeg razgovora, jer se ondje govori o ciljevima.
Tri pitanja. Što ti je u zadnjih pola godine postalo teže nego prije. Što bi promijenio kad bi mogao promijeniti jednu stvar. I gdje se vidiš za dvije godine, ako se uopće vidiš ovdje.
Zadnje pitanje zvuči riskantno, jer otvara temu odlaska. Upravo zato radi: čovjek koji nema odgovor daje ti podatak jednako jasan kao onaj koji ga ima, a ti si u oba slučaja doznao nešto osam mjeseci prije otkaza.
Što se s odgovorima radi
Bira se jedna stvar po čovjeku i ona se napravi u roku od tri mjeseca. Ne pet stvari, jedna. Ako se ne može napraviti, kaže se zašto, i to je jednako vrijedno, jer je čovjek dobio odgovor. Ono što ubija ovakav razgovor jest da se drugi put ponove ista pitanja, a ništa od prošlog puta nije spomenuto; tada si ljudima pokazao da je to obrazac koji se ispunjava, a ne razgovor.
Kad me firme zovu zbog zadržavanja ljudi, gotovo uvijek zovu nakon što je najbolji čovjek već otišao. Prvo pitanje koje postavim jest kada je itko s njim razgovarao o bilo čemu osim o poslu, a odgovor je gotovo uvijek da ne pamte.
