Odluka je objavljena i u odjelu je tiho. Nitko ne prigovara, nitko ne pita, svi čestitaju. A do kraja tjedna svi u firmi znaju zašto je baš on izabran, i to objašnjenje nema veze s poslom.
Kako izgleda odluka koju svi prozru
Po tri stvari, i sve tri su vidljive izvana. Kome se ljudi obraćaju kad zapnu, tko je zadnji put nešto naučio i tko je dobio priliku koju nije tražio.
Prva je da se ne zna što se uopće tražilo, pa nitko ne može provjeriti je li izabrani to imao. Druga je da se odluka donijela brzo i sama, bez ijednog koraka koji bi netko drugi mogao vidjeti. Treća je da izabrani ima s tobom odnos koji ostali nemaju, bilo da je to zajednička kava, zajednički hobi ili naprosto to da je uvijek u tvom uredu.
Ništa od toga ne znači da je izbor loš. Znači da ga ne možeš obraniti, a to je, kad je riječ o ostatku odjela, isto.
Što mora biti zapisano prije nego što se napreduje
Ne pravilnik, nego jedna stranica po ulozi.
Što se u toj ulozi traži, opisano kroz ponašanje koje se može vidjeti. Kako se to provjerava, dakle zadatkom, razgovorom ili nizom situacija kroz nekoliko mjeseci. I tko sudjeluje u ocjeni. Sve troje postoji prije nego što se mjesto otvori, jer kriterij smišljen nakon što se zna tko su kandidati nije kriterij nego objašnjenje.
K tome se unaprijed kaže i da se javljanje ne kažnjava. Inače se javljaju samo oni koji su sigurni, a to su rijetko oni koji bi bili najbolji.
Tko odlučuje, a tko potvrđuje
Ovo je najjednostavniji potez koji cijeloj odluci daje težinu, a stoji te jedne rečenice izgovorene pred ljudima.
Odluku donosiš ti ili nadređeni, ali je ne donosiš sam. Neka u ocjeni sudjeluje još jedna osoba koja s kandidatima nema svakodnevni odnos, a kod voditeljskih mjesta i netko izvana. Kad postoje dva neovisna mišljenja koja se poklapaju, priča o simpatiji nema gdje nastati.
I zapiši zašto je odluka takva, u pet redaka. Ne za nikoga drugoga nego za sebe, za trenutak kad te za tri mjeseca netko pita.
Kako se odgovara onima koji nisu napredovali
Pojedinačno, prije objave, i konkretno. Onaj tko nije izabran mora to čuti od tebe, a ne iz zajedničke poruke, i mora čuti što bi se moralo promijeniti da sljedeći put bude drugačije.
Kaže se što se tražilo, gdje su oni bili slabiji, i što bi trebalo biti drugačije da sljedeći put ishod bude drugi. Ne kaže se da je izabrani bolji čovjek, jer to nije istina ni korisno.
Ono što ih najviše pogodi nije odluka nego to da su za nju doznali sa svima ostalima. Zato se taj razgovor vodi dan ranije, čak i kad je neugodan, i zato ga vodi onaj tko je odlučio. Kako se kriteriji za napredovanje postavljaju tako da izdrže i pitanje i osporavanje, pišem zasebno.
