Prije par tjedana razgovarao sam s kolegicom oko termina za webinar koji bismo uskoro trebali održati za jednog klijenta. Predložio sam joj konkretan datum i upitao je odgovara li joj. Ona odgovara: “Pa joj, ne znam, sve mi je već puno ovih dana, dosta termina mi je otišlo…” U tom trenutku nastupio je muk od nekoliko sekundi, u kojem sam ostao poprilično zbunjen njenim odgovorom. Naravno, tišina je prekinuta njenom sljedećom, sarkastičnom rečenicom: “Pa naravno da mi odgovara, nije da imam nekog posebnog angažmana u ovo vrijeme!”
Ali šalu na stranu – postoji određeni postotak ljudi koji bi vjerojatno izustio istu rečenicu kao i moja draga kolegica, samo što bi oni bili potpuno ozbiljni. Neki pojedinci kao da su odlučili život u izolaciji pretrpati sa što je više moguće raznovrsnih aktivnosti. Promatrajući novonastale navike ponašanja ljudi u lockdownu, kao da ih možemo podijeliti u dvije skupine.
U prvu spadaju oni koji su de facto žrvanj užurbanog poslovnog života samo “prebacili” u online dimenziju. Ti ljudi i dalje nemaju vremena, unatoč tome što ne napuštaju udobnost vlastitog stana. Stalno su na nekim webinarima, meetupovima, callovima, meetinzima, Zoomovima i sl. Konstantno su u nekim aktivnostima. Pandemiju koronavirusa vide kao odličnu priliku da započnu 1001 paralelni projekt. Neki, začudo, rade i više nego prije. Osim ako niste liječnik, to je malčice neshvatljivo.
Ova druga skupina ljudi je pak imperativ rada na sebi shvatila malo preozbiljno. Život u karanteni odlučili su posvetiti tome da nauče novi strani jezik, smršave 10 kilograma, usvoje barem 50 različitih kulinarskih recepata, ili nauče neku novu umjetničku vještinu. To su sve lijepi i ambiciozni ciljevi, međutim to su aktivnosti u kojima bismo se trebali usavršavati godinama, a ne ih savladati u mjesec i pol dana izolacije. Nemoguće je naučiti fluentno pričati novi strani jezik niti skinuti 10 kilograma ma koliko dobru bazu imali u tako kratkom vremenu. Te ciljeve je nemoguće ostvariti u mjeri u kojoj smo ih zacrtali. Oni su jednostavno preambiciozni, i njihovo postavljanje samo vodi do razočarenja, potištenosti, anksioznosti i ostalih neugodnih emocija – a u pozadini je plemenita namjera.
Zbog čega je tako? Zbog čega si zadajemo ciljeve koje evidentno ne možemo dostići? U zraku kao da je prisutno očekivanje koje će svakoga od nas pitati “A što si ti radio/la u karanteni?” Na društvenim mrežama pronaći ćete “motivacijske” poruke koje sadržajem poručuju da ako vrijeme provedeno u karanteni nismo iskoristili za rad na sebi, potratili smo ga. Kako si se samo usudio/la ne raditi na sebi dok si bio doma? Ako nisi radio/la na sebi, ne vrijediš. Kao da će dan popuštanja mjera biti završni ispit svakoga od nas, na kojem će se testirati sve ono čime smo se bavili proteklih mjesec i pol.
Dragi moji, da vam odmah kažem jednu stvar: pandemija, potres, poljuljano gospodarstvo i ostale popratne pojave koje su nas zadesile za neke predstavljaju izvor ekstremnog stresa. Svatko se sa stresom nosi na sebi svojstven način. Neki će pobjeći u posao i stalno nešto raditi. Drugi će se pak povući u sebe i dane provoditi u tišini, smanjujući svoje aktivnosti na minimum. I obje reakcije su prihvatljive. Obje reakcije su ljudske. Ne postoji pravilnija i manje pravilna strategija nošenja s ovom situacijom. Ne možemo govoriti da se ovi radno angažirani ponašaju prihvatljivo, a ovi koji odmaraju neprihvatljivo. U redu je ovaj period “izgurati” ne radeći ništa. Nemojte da vam pritisak nabijaju propagandne poruke koje tvrde suprotno – jer to im i jest cilj!
Koji je uzrok tog našeg preambicioznog ponašanja? Ruku na srce, cijeli život smo odgajani u kompetitivnom okruženju. Ajmo – brže, više, jače! Budi najbolji u onome što radiš! I taj mindset nam je ostao usađen još od škole. Živjeli smo s njim sve do odrasle dobi, te smo ga onda pretočili u poslovni svijet, koji kao da je postao arena s gladijatorima. Ta konstantna težnja da budemo najbolji u onome što radimo bila je jedan od glavnih imperativa naše svakodnevice – barem one koju smo poznavali prije koronavirusa.
I zbog toga danas imamo milijune pojedinaca koji se doslovno – ne mogu smiriti. Potrebno je da su konstantno mentalno angažirani oko nekih aktivnosti ili projekata. Kao da se plaše jednu minutu svog vremena provesti u miru i tišini, sami sa sobom. Taj natjecateljski način funkcioniranja rezultirao je i promjenom nekih naših temeljnih uvjerenja: “Ne smijem imati praznog hoda u danu.”; “Trebam imati ispunjen dan od jutra do mraka.”; “Trebam stalno biti aktivan/na da ostanem relevantan/na.”; “Ako ne radim stalno, to znači da ne vrijedim kao osoba.” I onda konstantno “bježimo” u rad, jer nam to daje osjećaj osobne vrijednosti.
Kaže poznata izreka da je najstrašniji susret onaj sa samim sobom, a to je upravo ono što će svatko od nas (prije ili kasnije) morati napraviti u ovom periodu izolacije. I nekima je to najveći strah u životu. To me podsjeća na radoholičare koji ne vole period blagdana, jer oni znače vrijeme provedeno s disfunkcionalnom obitelji koju su stvorili bivajući previše fokusirani na posao.
Hajdemo, ipak, pružiti ruku razumijevanja. Neki pojedinci zaista ne mogu izdržati dosadu. Za njih je bolje raditi (pa čak i ubijati se od posla) nego dosađivati se. I zbog toga je sasvim razumljiva ta potreba da konstantno “uranjamo” u neke aktivnosti da bismo okupirali svoj fokus i usmjerili svoju energiju na nešto konkretno. To radimo iz dobre namjere, najčešće zbog toga jer nam je tu dosadu teško podnijeti, posebice ako su nam životi i do sada bili turbulentni i prezauzeti.
Istina – dugotrajna dosada zaista može biti razarajuća za naš mozak i za našu psihološku dobrobit. Međutim, potrebna nam je s vremena na vrijeme da bismo “predahnuli”. Dozvolite sami sebi jednu stvar u ovom turbulentnom periodu: da ne radite ništa. Slobodno “zujite”, i to nekoliko dana za redom ako je potrebno. Ovo je odlična (i nadamo se neponovljiva) prilika za to. Možda više nikada nećemo imati ovako dugotrajan period u kojem možemo malo “popustiti kočnice”. Istražite kako je to “ništa ne raditi” – kakav je to zaista osjećaj, i što vam donosi.
Povucite jasnu liniju između radnog i slobodnog vremena, i ugasite laptop u 17 sati. Nemojte ga paliti do sljedećeg jutra. A ako već treba biti upaljen, iskoristite ga da odmorite uz pokoji film ili omiljenu seriju. Isprobajte to – ako išta, kao mali eksperiment. Rezultati bi vas mogli iznenaditi!
Polako. Projekata i aktivnosti će uvijek biti tu. I oni će vas uvijek čekati.
Tu smo za Vas u ovom periodu napetosti i neizvjesnosti. Javite nam se.
Prvi saznajte kada objavimo nešto novo – prijavite se na naš newsletter!
Greška: Kontakt obrazac nije pronađen.
[wcp-carousel id=”4032″]
