Ta rečenica se izgovori s najboljom namjerom, a novom čovjeku govori jedno: snađi se. Problem je što on u prvom tjednu ne zna ni što bi pitao, ni koga, ni je li pitanje glupo.
Zato ne pita, nego čeka i pretpostavlja, a nakon dva tjedna pretpostavke se pretvore u navike koje poslije nitko ne ispravlja.
Što mora biti spremno prije nego što dođe
Sve ono zbog čega bi prvi dan izgledao kao da ga nisi očekivao. Stol, oprema, pristupi, ime na popisu i netko tko ga dočeka; ništa od toga nije skupo, ali izostanak svake od tih stvari čovjek zapamti.
Radno mjesto, oprema, pristupi i lozinke, e-mail koji radi, i to provjereno dan ranije, a ne to jutro. Ako mu za pristup treba tri dana čekanja, to nije tehnički problem nego prva informacija koju je dobio o tome kako se kod tebe stvari organiziraju.
Usto jedna sitnica koja se pamti: da ostali znaju da dolazi, tko je i što će raditi.
Plan prvog tjedna
Napisan, na jednoj stranici, i predan mu prvi dan. Ondje stoji što radi u prvom tjednu, koga pita kad zapne i što se od njega očekuje do kraja prvog mjeseca.
Sadrži s kim se upoznaje i kada, što se od njega očekuje do kraja tjedna, i jedan konkretan zadatak koji može dovršiti. Taj zadatak je važniji nego što izgleda: čovjek koji je do petka nešto završio ušao je u posao, a onaj koji je pet dana slušao i gledao ušao je u čekanje.
Zadatak ne mora biti velik. Mora biti stvaran i mora imati kraj.
Tko je zadužen za njegova pitanja
Jedan čovjek, imenom, i to mu se kaže prvog dana. Rečenica da smo svi tu ako nešto zatreba znači isto što i nitko, jer novi čovjek neće birati kome će smetati.
Ne cijeli tim i ne „svi smo tu”, jer je to isto što i nitko. Ta osoba nije nužno njegov nadređeni; često je bolje da bude netko tko radi sličan posao, jer se takvome lakše priznaje da nešto ne znaš. Njoj se u raspored upiše da će prvi tjedan imati manje vlastitog posla, inače se uhodavanje događa u pauzama i navečer.
Provjera na kraju tjedna
Petnaest minuta, u petak, s tri pitanja.
Što ti je do sada najnejasnije. Što si napravio, a nisi bio siguran radiš li ispravno. I ima li nešto što si očekivao, a nisi dobio. Zadnje pitanje najviše boli i najviše vrijedi, jer se razlika između onoga što je obećano u oglasu i onoga što je zatekao vidi upravo tada, dok se još može objasniti.
– Kako je prošao tjedan?
– Dobro.
– Što ti je bilo najnejasnije?
– Pa, nisam znao kome se javiti kad je zapelo u srijedu.
Na prvo pitanje dobiješ ljubaznost, na treće podatak. Razlika je u tome što se treće ne može odgovoriti s dobro.
Ako se ovaj razgovor preskoči, sljedeći put ćeš to čuti tek na izlaznom razgovoru. Kako izgleda cijelo uhodavanje kroz prva tri mjeseca, pišem zasebno.
