Ovo se ne dogodi zbog jedne odluke nego zbog toga što se nekoliko godina nije donijela nijedna.
Minimalac raste svake godine i ti ga svake godine pratiš, jer moraš. Plaće iznad njega diraš samo kad netko traži ili kad netko odlazi.
Nakon tri takve godine dno se popelo, sredina je ostala, i razlika koju si nekad imao više ne postoji.
Kako se to otkriva i koliko je uznapredovalo
Napravi jednostavnu tablicu: za svako radno mjesto upiši najnižu i najvišu plaću koju danas isplaćuješ i koliko su ti ljudi dugo u firmi. To je posao od sat vremena i gotovo uvijek pokaže nešto što se dotad nije vidjelo, jer se plaće u glavi pamte pojedinačno, a ne jedna pored druge.
Zatim izračunaj razliku između početnika i najiskusnijeg u istoj ulozi, u postotku. Ako je ta razlika ispod petnaest posto, raspon je stisnut. Ako je ispod deset, praktički ga nema, i to ti ljudi već znaju.
Provjeri i drugu stvar: koliko je ljudi danas plaćeno unutar sto eura od minimalne plaće. Ako je to trećina firme, riječ je o ozbiljnijem problemu od stiskanja.
Zašto to prvo osjete najiskusniji
Zato što je za njih to jedina brojka koja se promijenila, a nije se promijenila u njihovu korist.
Novi ljudi dolaze po tržišnoj cijeni i njima je sve u redu. Onaj tko je pet godina gradio razliku gleda kako ta razlika nestaje bez ijedne odluke, i to doživljava kao poništavanje onoga što je stekao. Ne prigovara, jer nema kome; nitko mu nije ništa oduzeo.
Isto se događa s morem i obalom. Nitko ne odnese komad zemlje, nego voda polako naraste, i jednog ljeta primijetiš da plaže više nema. Nema krivca, nema trenutka u kojem se to dogodilo, a razlike koja je nekad postojala jednostavno više nema.
Kako se raspon vraća uz ograničen budžet
U koracima, i to prema veličini odstupanja, a ne prema stažu ili prema tome tko je zadnji tražio. Prvo se ispravljaju oni koji su najdalje od onoga što posao vrijedi, jer je ondje rizik odlaska najveći i objašnjenje najlakše.
Prvo se postavi ciljani raspon za svako radno mjesto, dakle koliko bi trebao iznositi početak, sredina i vrh. Onda se izračuna razlika između toga i stvarnog stanja za svakog čovjeka, pa se poreda po veličini razlike. To je popis kojim se ide.
Ako budžet dopušta trećinu, riješi se prva trećina popisa u ovoj godini, druga u sljedećoj. Bitno je da razlika kod pojedinca bude vidljiva; podizanje svima za dva posto ne rješava ništa, samo potroši isti novac bez učinka, a uz to i potvrdi ljudima da se kod tebe ne razlikuje tko koliko radi.
I još jedno, važnije nego što se čini: kad se minimalac sljedeći put digne, sredina se diže istovremeno, makar i manje. Inače za dvije godine radiš isti posao ispočetka.
Što se kaže ljudima
Da si primijetio da su se razlike stisnule, da to ispravljaš, po kojem redoslijedu i kroz koje razdoblje.
Onima koji nisu u prvom krugu kaže se kada dolaze na red, konkretno. Čovjek koji zna da postoji popis i da je na njemu čeka; čovjek koji ne zna ništa zaključuje da je zaboravljen i počinje gledati oglase.
Ovo je jedan od najčešćih razloga zbog kojih me zovu, iako se rijetko tako predstavi. Obično zovu jer im odlaze iskusni ljudi, a kad se posloži tablica raspona, uzrok se vidi u prvih pola sata.
