U svakoj firmi postoji jedan takav. Nije nužno voditelj i nema najveću plaću, ali kad njega nema tri dana, to se osjeti u cijelom odjelu. Njegov posao nije nastao odlukom nego taloženjem. Kroz sedam godina svaki put kad je nešto ostalo neriješeno netko je rekao „daj to njemu, on će znati”, a on je to i napravio, jer mu je bilo brže nego objašnjavati zašto ne bi. Tako se skupilo dvadesetak sitnica koje nigdje ne piše da su njegove, a svaka od njih nekome drugome znači pola dana ako je preuzme.
Kako se otkriva što sve radi
Ne tako da ga pitaš.
Neće znati odgovoriti, jer ono što radi svaki dan njemu više nije zadatak nego navika; nabrojit će tri stvari i stati.
Radi ono što radi i s prijenosom znanja: kroz dva tjedna bilježi se svaki put kad netko dođe njemu s pitanjem ili molbom. Tko je došao, s čime, i koliko je trebalo da se riješi. Nakon toga imaš popis koji on sam nikad ne bi napisao, a usput vidiš i tko sve ovisi o njemu, jer se u tom popisu ponavljaju ista imena, obično troje ili četvero.
Zašto se to dogodi upravo najboljima
Zato što je sustav u kojem se posao dodjeljuje po pouzdanosti kratkoročno najučinkovitiji. Onaj tko riješi bez pitanja dobiva sljedeći put opet, i to nije nečija zloba nego prirodan tijek: svi idu putem manjeg otpora, uključujući tebe.
Problem je što taj čovjek rijetko kaže da je previše. Onaj tko voli svoj posao i drži do sebe najdulje šuti, jer bi mu odbijanje izgledalo kao priznanje da ne stiže.
Zato prvi znak nikad nije prigovor.
Prvi znak je da počne raditi navečer.
Kako se posao razdvaja, a da mu se ne čini da mu se oduzima
Ovo je najosjetljiviji dio i ovdje se najviše griješi. Ako mu jednostavno skineš tri zadatka, čovjek koji je godinama bio onaj kojem se sve može dati pročita to kao gubitak povjerenja, čak i kad mu kažeš suprotno, jer je posao kod njega odavno prestao biti samo posao i postao dokaz da se na njega računa.
Zato se kreće od razgovora u kojem mu se prizna stanje: da si primijetio koliko toga ide preko njega, da je to nastalo jer je bio pouzdan, i da to sada želiš posložiti. Onda ga pitaš što bi sam prvo dao dalje.
Odgovor je gotovo uvijek točan, jer on jedini zna što je od svega dosadno, a što ga drži. I još jedno, jer se na tome najčešće zapne: ono što preuzima netko drugi mora se prenijeti uz njega, a ne umjesto njega. Ako zadatak samo prebaciš, vratit će se za mjesec dana, s dodatkom da je sada i onaj tko ga je preuzeo uvjeren da to nije za njega.
A ako je već najavio odlazak?
Onda popis nastaje odmah, u prvom tjednu, i to zajedno s njim. Nema smisla čekati da se nađe zamjena, jer se najviše izgubi upravo u razdoblju dok se čeka. Ono što se pritom gotovo uvijek pokaže jest da posao koji je on radio ne stane u jedno radno mjesto, a to je dobra vijest: govori ti da ne tražiš njegovu kopiju, nego dvoje ljudi i jednu promjenu u organizaciji.
Ovakav čovjek u opisu radnih mjesta gotovo nikad ne postoji na papiru onako kako postoji u stvarnosti. Kad s firmama prolazim tko što radi, njegov je redak uvijek najkraći, a njegov popis najduži.


