Uzmi platnu listu i napravi jednu usporedbu. Za isto radno mjesto, koliko zarađuje čovjek koji je kod tebe deset godina, a koliko onaj koji je došao prošli mjesec. U velikom broju firmi ta je razlika danas manja od stotinu eura.
Nitko je nije namjerno smanjio; nastala je sama od sebe, jer je minimalna plaća rasla, novi ljudi su se zapošljavali po tržišnoj cijeni, a oni koji su ostali dobivali su usklađenje od nekoliko posto. Ta razlika nije samo brojka nego i jedini vidljivi dokaz da se deset godina kod tebe isplatilo. Kad se stisne, čovjek to čita kao poruku da je svejedno je li ostao ili ne, a upravo on je onaj kojeg najmanje želiš izgubiti.
Zašto to najviše boli one koji su najdulje s tobom
Zato što je za njih to izravna poruka o vrijednosti. Čovjek s deset godina staža zna posao, zna kupce, uhoda nove ljude i rješava ono što drugi ne znaju. Kad vidi da ga se plaća kao onoga koga je sam uhodao, zaključak se sam nameće. K tome su upravo oni najskuplji za izgubiti, jer s njima odlazi znanje koje nigdje ne piše, a zamjena, ako je uopće nađeš, treba godinu dana da dođe do iste razine.
Zašto odlaze tiho
Iskusni ljudi rijetko dolaze prigovarati zbog plaće. Prošli su to već negdje drugdje i znaju kako takav razgovor obično završi. Umjesto toga jednog dana dođu s otkazom, spremni i mirni, i na pitanje zašto odgovore da su dobili priliku.
Izostanak prigovora zato nikad nije dokaz da je sve u redu.
Prigovaraju oni koji još vjeruju da ima smisla, i njih vrijedi slušati dvaput pažljivije.
Što napraviti prvo ako nema novca za sve odjednom
Prvo se izračuna, jer većina firmi tu razliku nikad nije vidjela na papiru. Za svako radno mjesto napiše se raspon, od početnika do samostalnog čovjeka, i vidi se tko je gdje unutar tog raspona.
Onda se poreda po veličini odstupanja. Ne po stažu i ne po tome tko je zadnji tražio povišicu, nego po tome koliko je nečija plaća ispod one koja odgovara poslu koji stvarno radi. Prvi na popisu su ljudi koji su najviše ispod, i to su gotovo uvijek oni koji su najdulje kod tebe. Ako budžet dopušta trećinu, riješi se prva trećina popisa i kaže se naglas da tako ide, a ljudima koji ostaju za sljedeći krug kaže se kada dolaze na red.
Čovjek koji zna da je na popisu i da popis postoji čeka. Čovjek koji ne zna ništa gleda oglase.
Kako izbjeći da se ponovi
Jednom godišnje, kad se mijenja minimalna plaća ili kad se zapošljava po višoj cijeni od zatečene, prođe se ista tablica. To je posao od dva sata i sprječava da se raspon ponovno stisne.
Ovo je jedan od rijetkih zahvata gdje se učinak vidi odmah, i to ne kod onih koji dobiju povišicu, nego kod svih ostalih. Kad ljudi vide da postoji pravilo, prestaje se šuškati po kuloarima. O tome kako se takav raspon i kriteriji postave za firmu od dvadesetak ljudi pišem zasebno, a o tome što uz novac drži iskusne ljude kod zadržavanja djelatnika.
