Prošla su tri mjeseca otkad je došao s otkazom u ruci i otkad ste sjeli razgovarati. Ostao je. Radi kao i prije, možda i bolje.
A ti do danas ne znaš što ga je zadržalo. Imaš pretpostavku, obično onu koja ti najbolje odgovara, i s njom ćeš ući u sljedeći takav razgovor. Ondje će se pokazati da je bila kriva, u trenutku kad ti to najmanje odgovara. Ovakav razgovor događa se dvaput ili triput godišnje, a svaki put kreneš od nule, jer se ono što si naučio prošli put nigdje nije zapisalo.
Zašto se pretpostavlja da je presudio novac
Zato što je novac jedina stvar koja se u tom razgovoru mjeri. Ponudio si iznos, on je pristao, pa se čini očitim. U praksi je novac rijetko presudio sam; presudi ono što je uz njega izgovoreno, a to je da si mu rekao da računaš na njega, da si spomenuo što slijedi kroz godinu dana, ili da si prvi put priznao da nešto u odjelu ne valja. Iznos je bio povod da se razgovor uopće vodi. To ti je kao kad nakon kiše provjeriš je li se popravak krova isplatio: vidiš da ne curi, ali ne znaš je li to zbog popravka ili zato što je kiša bila slabija.
Ima i treća mogućnost, neugodnija. Da nije presudilo ništa od onoga što si napravio, nego to što mu je posao koji je razmatrao ispao lošiji nego što je izgledao. Tada si dobio odgodu, a ne rješenje.
Kako se to pita nakon što je odluka pala
Ne odmah. Prvi tjedan je prerano, jer je razgovor još svjež i čovjek ponavlja ono što je rekao tada. Pita se za mjesec ili dva, kad se prašina slegla.
Pitanje je jednostavno i bez uvijanja: „Ono kad si razmišljao o odlasku, što je na kraju prevagnulo?” Pa šutnja. Prva rečenica bit će uljudna, druga je ona prava.
Ako ti se čini pretjeranim to uopće pitati, sjeti se da tu informaciju inače kupuješ tek kad netko ode, i to skupo.
Što se zapisuje
Tri retka, u tvojoj bilježnici ili u datoteci koju samo ti otvaraš. Tko je bio, kada, što je navelo kao razlog razmišljanja o odlasku, i što je prevagnulo da ostane. To ne ide u kadrovsku evidenciju i ne ide voditelju, jer se radi o razgovoru koji je čovjek vodio u povjerenju; ako to procuri, sljedeći put nećeš dobiti ni prvu rečenicu, a ni od koga drugoga u firmi.
Kako se isto primijeni na sljedećega
Nakon četiri ili pet takvih zapisa dobiješ nešto što ne možeš dobiti nigdje drugdje: popis onoga što u tvojoj firmi doista drži ljude. Kod nekoga je to voditelj, kod nekoga raspored, kod nekoga osjećaj da ga se pita za mišljenje.
I tada sljedeći razgovor ne kreće od iznosa.
Ovo je jedan od rijetkih poslova gdje ti podatak stoji nadohvat ruke, a gotovo nitko ga ne skuplja. Kad s firmama radim na zadržavanju ljudi, prvo pitam za te slučajeve, jer se u njima vidi što kod njih vrijedi. Odgovor je gotovo uvijek: „Pa, dali smo mu povišicu.” A onda krenemo tražiti što je bilo uz nju.
