Ožujak, travanj, svibanj. Tri odlaska, tri objašnjenja i nijedno se ne poklapa s druga dva.
Tek na trećem počneš tražiti uzrok, i to je već kasno, jer se u međuvremenu dogodilo ono najgore: umjesto uzroka počneš tražiti krivca.
Kako se traži zajednički imenitelj
Uzmi papir i za sva tri odlaska upiši četiri stvari. Tko im je bio nadređeni. Koliko su dugo bili u firmi. U kojem su odjelu radili. I što se u firmi dogodilo tri do šest mjeseci prije nego što su otišli.
U devet od deset slučajeva nešto se ponovi. Isti voditelj, ista smjena, isti trenutak kad je uveden novi raspored ili kad je netko peti dobio mjesto koje su oni očekivali. Kad se to pokaže, više nemaš tri pojedinačna slučaja, nego jedan uzrok s tri posljedice.
Zadnja rubrika je najvažnija, a najčešće ostaje prazna. Odluka o odlasku pada mjesecima prije otkaza, pa uzrok tražiš u proljeće, a ne u tjednu kad je čovjek predao papire.
Zašto jedan odlazak povuče druge
Zato što ostali dobiju podatak koji dotad nisu imali. Dok nitko ne odlazi, promjena posla je apstraktna. Kad ode netko koga poznaju, bez drame, promjena postaje nešto što se očito da napraviti. Za mjesec dana troje ljudi ima osvježen životopis.
K tome se posao onoga tko je otišao raspodijeli na one koji su ostali. Nitko im to nije platio i nitko im nije rekao dokad traje. Drugi odlazak zato uvijek dolazi brže od prvog.
Razgovor s onima koji ostaju
Radi ga dok se prašina još nije slegla, u prva dva tjedna, i to sa svima u tom odjelu pojedinačno. Ne skupno, jer na skupnom sastanku nitko neće reći ono što stvarno misli.
Pitanja su kratka. Je li ti se posao promijenio otkad je otišao. Što ti je sada najteže. Ima li nešto što bi trebalo promijeniti, a nitko se ne usudi reći. Zapisuješ i ne braniš se, koliko god ti se htjelo.
Ako u tri razgovora čuješ istu rečenicu, to više nije mišljenje pojedinca. To je podatak, i s njim se radi.
Što se kaže naglas, a što ne
Naglas ide činjenica da su ljudi otišli, jer to ionako svi znaju, i ono što ti namjeravaš promijeniti, s rokom. Naglas ide i to kako je posao privremeno raspoređen i dokle to traje.
Ne ide komentiranje razloga zbog kojih je netko otišao, pogotovo ne u obliku „njemu ionako nikad nije bilo dobro”. Time onima koji su ostali kažeš kako ćeš govoriti i o njima kad odu. I ne idu obećanja koja ne možeš održati; jedno neispunjeno obećanje u toj situaciji ubrza sljedeći odlazak više od svega drugoga.
Meni se u ovakvim slučajevima najčešće javljaju nakon četvrtog odlaska, kad je odjel već prepolovljen. Tada je posao skuplji i sporiji. Kad radim na zadržavanju ljudi, prvo idem upravo na taj papir s četiri rubrike, jer se odgovor gotovo uvijek nalazi na njemu.
