Zadnji dan obično izgleda isto. Čovjek donese nešto slatko, obiđe urede, netko kaže da moraju ostati u kontaktu, i to je to. Popodne preda karticu i ode.
Ono što se u toj slici ne vidi jest da on tog popodneva slaže rečenicu koju će sljedećih pet godina govoriti o tebi. Kad ga na nekom drugom poslu pitaju kako je bilo, neće prepričavati prosjek svih godina. Prepričat će zadnja dva tjedna.
Zašto baš zadnja dva tjedna
Zato što se u njima sve što je dotad bilo neizrečeno konačno pokaže. Dok čovjek radi, i on i ti imate razloga biti pristojni. Kad je otkaz dan, ta potreba nestaje s obje strane, pa se vidi kako se stvarno postupa s ljudima.
I zato je to razdoblje najjeftinija prilika koju imaš. Ne stoji te ništa osim pažnje, a odlučuje hoće li ti taj čovjek za dvije godine poslati kandidata ili ga odgovoriti.
Tri mjesta gdje se najčešće zapne
Prvo je predaja posla. Ako je nitko ne organizira, čovjek zadnji tjedan sjedi i čeka da ga netko nešto pita, a onda odlazi s osjećajem da ništa od onoga što je radio nije bilo važno. Dovoljno je da mu daš popis onoga što treba prenijeti i osobu kojoj to predaje.
Drugo je obračun. Zadnja plaća, neiskorišteni dani, potvrde. Tu se najviše griješi, jer se kašnjenje od dva tjedna doživi kao poruka. Čovjek koji mora zvati i podsjećati na svoj novac o tome priča godinama.
Treće je pozdrav, i taj je najjeftiniji od svih. Deset minuta u tvom uredu, bez publike. Pitaš ga kako mu je bilo, čuješ do kraja, i zahvališ mu za konkretnu stvar koju je napravio. Ne za „doprinos”, nego za onaj projekt koji je izvukao u ožujku.
Bivši ljudi ti se vraćaju, samo ne uvijek onako kako misliš
Vraćaju se na dva načina. Jedni šalju kandidate, jer ih netko pita zna li nekoga za neki posao. Drugi se vraćaju sami, nakon godinu ili dvije, kad vide da je vani slično ili gore. Takav čovjek zna posao, zna ljude i ne traži uhodavanje, pa je najbrži kandidat koji ti može doći.
Oba puta ovise o istom popodnevu. Ako je ono prošlo hladno, nijedan se ne otvara.
A kad je odlazak bio neugodan?
Onda vrijedi isto, samo je teže. Ako je čovjek otišao ljut ili si ga ti morao pustiti, pozdrav se ne glumi. Kaže se ono što stoji: da se niste našli, da mu želiš da nađe mjesto koje mu odgovara, i da će obračun biti gotov na vrijeme. Bez objašnjavanja tko je bio u pravu.
Ljudi iznenađujuće dobro razlikuju poštenu rečenicu od uvijene. Ono što im smeta rijetko je sama odluka; smeta im način na koji je izvedena.
Ovo je dio posla koji viđam najmanje uređenim, a najlakše ga je posložiti. Kad s firmama prolazim iskustvo djelatnika, najveći pomak obično nije u zapošljavanju nego upravo na izlazu, jer ondje dosad nije bilo nikakvog dogovora. A o tome što ljude drži da uopće ne dođu do zadnjeg dana pišem kod zadržavanja djelatnika.
