– Ne znam što mu je zadnjih mjesec dana. Sve kasni.
– Je li ti rekao da ne stiže?
– Nije. Samo šuti i vuče.
Taj razgovor imam nekoliko puta godišnje i uvijek u istom trenutku: kad je vlasnik već odlučio da je problem u čovjeku, a došao je po potvrdu.
Zašto izgleda isto
Zato što se izvana vidi isti niz: sporost, odgađanje, greške u stvarima koje prije nije griješio, i izbjegavanje razgovora o tome. Ni preopterećen ni nezainteresiran čovjek neće doći i reći ti u čemu je stvar, samo iz različitih razloga. Prvi šuti jer bi mu priznanje da ne stiže izgledalo kao priznanje da nije dorastao, a drugi šuti jer ga se cijela stvar više ne tiče dovoljno da bi o njoj razgovarao.
Slično je s autom koji ne vuče uzbrdo. Može biti prazan spremnik i mogu biti istrošene svjećice, a na cesti izgleda jednako: usporava na istom mjestu. Razlika je u tome što se prvo rješava jednim odlaskom na pumpu, a drugo servisom, pa ako pogodiš krivo, potrošio si vrijeme i novac, a auto i dalje ne vuče.
Što razdvaja jedno od drugoga
Tri stvari, i sve tri se mogu vidjeti bez ijednog testa.
Prva je što se događa s kvalitetom kad ima manje posla. Preopterećen čovjek u mirnijem tjednu oživi i vrati se na staro, a onaj koji je odustao radi jednako i kad ima vremena, jer mu problem nije bio u količini.
Druga je gdje su greške. Kod preopterećenosti greške su na rubovima, u onome što je zadnje na redu, dok jezgra posla i dalje drži. Kod odustajanja padne baš ono glavno, a sitnice se odrađuju uredno, jer se odrađuju automatski.
Treća je što se dogodi kad mu se nešto makne. Ako mu skineš jedan projekt i za dva tjedna je osjetno drugačiji, imao si čovjeka koji je bio pretrpan. Ako se ništa ne promijeni, radi se o nečemu drugom.
Kako se to provjerava u jednom razgovoru
Ne pitanjem stiže li, jer će reći da stiže.
Pita se konkretno i o poslu: što ti je ovog tjedna bilo najteže dovršiti, što bi ti trebalo da bi ovo išlo lakše, i što bi maknuo sa svog stola kad bi mogao maknuti jednu stvar. Čovjek koji je pretrpan odgovorit će odmah, i to precizno, jer o tome razmišlja svaki dan. Onaj koji je odustao slegnut će ramenima ili odgovoriti općenito, a to je najjasniji podatak koji ćeš dobiti.
Zašto je pritisak u prvom slučaju najskuplji potez
Zato što čovjeku koji je pretrpan pritisak oduzima ono malo rezerve koju je držao za ispravljanje grešaka. Rezultat je da greške rastu, a ti to pročitaš kao potvrdu da si bio u pravu.
Usto takav čovjek nakon prve prozivke prestane tražiti podršku, jer je upravo naučio što se događa kad se prizna da nešto ne ide. Od tada šuti, i sljedeći put ćeš saznati tek kad bude kasno.
A ako je ipak riječ o odustajanju, pritisak ni ondje ne rješava ništa, jer se odustajanje ne liječi rokovima.
Ovakve slučajeve najčešće viđam kad je vlasnik već tri mjeseca uvjeren u jedno objašnjenje. Razlika se pokaže u pola sata razgovora, a podrška ima smisla samo u prvom slučaju; u drugom se radi o poslu, a ne o čovjeku.
