Postoji verzija tebe koja živi u tvojoj firmi, a ti je nikad nisi vidio.
Sastavljena je od toga kako reagiraš kad nešto zapne, koliko dugo čekaju na odgovor, i od dvije-tri rečenice koje si nekad davno izgovorio u lošem danu, a netko ih pamti do danas.
S tom verzijom ljudi svakodnevno računaju kad odlučuju hoće li ti nešto reći.
Zašto se to nikad ne kaže u lice
Zato što nemaju što dobiti, a imaju što izgubiti. Čovjek koji ti kaže nešto neugodno riskira odnos s tobom, a zauzvrat dobiva mogućnost da se nešto promijeni, bez ikakvog jamstva.
Čovjek koji ti kaže da si teško dostupan ili da prekidaš ljude na sastanku ulazi u rizik za nešto što tebe možda uopće neće pomaknuti. Usto nitko ne zna kako ćeš primiti, jer to nitko nikad nije probao, pa se svi ravnaju prema najgorem mogućem ishodu. Iz tvoje perspektive to izgleda kao da nema primjedbi.
Što daje anonimna procjena
Daje ti opis ponašanja iz više smjerova odjednom, i to je jedina stvar koja probija tu tišinu.
Ono što je pritom najkorisnije nisu ocjene nego poklapanja. Kad tri čovjeka koji nisu razgovarali opišu istu situaciju sličnim riječima, to prestaje biti nečije mišljenje i postaje opis onoga što se doista događa. Ocjena od 3,4 ne govori ti gotovo ništa; tri iste rečenice govore ti sve.
Zato je i oblik pitanja važniji od skale. Pitanja koja traže primjer daju upotrebljive odgovore, a ona koja traže ocjenu daju brojku koju poslije nitko ne zna protumačiti.
Kako se čuva povjerenje u malom timu
U timu od pet ljudi anonimnost je stvar dogovora, a ne tehnike, jer se po načinu pisanja prepoznaje tko je što napisao.
Rješenje je da se rezultat prikazuje skupno i bez izvornih komentara, i da se to kaže unaprijed. Uz to lakše kad procjenu provodi netko izvan firme, jer tada odgovori ne prolaze ni kroz čije ruke u kući. U vrlo malim timovima ponekad je pošteniji oblik razgovor s nekim izvana nego upitnik, jer se u razgovoru može reći ono što se ne bi napisalo.
Što se s nalazom radi
Bira se jedna stvar i mijenja se tako da ljudi to vide. Ne najveća, nego ona koju možeš napraviti u mjesec dana, jer je vidljiva promjena jedini dokaz da se odgovori čitaju.
Greška koja se tu najčešće radi jest da se traži tko je što rekao, ni izravno ni usput. Rečenica „čuo sam da neki misle” zvuči bezopasno, a u firmi radi kao objava da se traži izvor, i to je jedini potez koji ovakvu procjenu ubija zauvijek.
Ne najavljuje se ni velikim riječima. Kad se za dva mjeseca vidi da odgovaraš u roku od dana, to je jedini dokaz koji vrijedi, a procjena vođenja tada prestaje biti neugodna i postaje nešto što ljudi sami traže.
