Ista sredstva ne rade isto na ulazu i poslije, i to je razlika koja odlučuje gdje ti se ulaganje vraća. Na ulazu novac radi, jer je jedino što kandidat može usporediti.
Poslije prestaje raditi, jer se iznos pretvori u normalu, a ostalo ostaje.
Zašto je tako
Kandidat o tvojoj firmi ne zna gotovo ništa. Ne poznaje voditelja, ne zna kako izgleda tjedan, ne zna hoće li mu netko odgovoriti kad zapne, pa jedino što može staviti jedno pored drugoga jest iznos. Zato u toj fazi novac doista odlučuje, i zato je pogrešno štedjeti baš ondje, kako se često radi kad se procijeni da će kandidat ionako doći.
Čovjek koji kod tebe radi godinu dana zna sve to, i sada odlučuje o cjelini. Plaća je i dalje važna, ali je postala pretpostavka, a ne razlog; nitko ne ostaje zbog iznosa koji već ima.
Što se pokazuje kao najjači razlog ostanka
Izravni nadređeni, i to daleko ispred svega ostalog. Zatim to da čovjek zna što se od njega očekuje i da ne mora nagađati, pa mogućnost da radi nešto novo, i tek onda uvjeti u užem smislu, poput rasporeda i fleksibilnosti.
Ono što se rijetko spominje, a stalno se pojavljuje jest osjećaj da se pravila primjenjuju na sve jednako. Čovjek koji vidi da netko prolazi lakše jer je bliži tebi neće to izgovoriti kao razlog odlaska, ali će to biti razlog.
Kako se to provjerava kod vlastitih ljudi
Ne pretpostavkom nego pitanjem, i to onima koji su ostali, a ne onima koji odlaze.
Dva pitanja su dovoljna. Zašto si došao, i zašto si ostao. Odgovori se gotovo nikad ne poklapaju, i upravo je ta razlika ono što tražiš: prvi ti govori u što se isplati ulagati kod zapošljavanja, a drugi u što se isplati ulagati poslije.
Kad prikupiš pet do deset takvih odgovora, imaš popis koji ti nijedan članak ne može dati, jer se odnosi na tvoju firmu.
Redoslijed ulaganja kad je budžet ograničen
Prvo ono što ne stoji ništa: jasno rečeno što se očekuje, odgovor na pitanje u roku od dva dana, raspored koji se zna unaprijed. Zatim ono što stoji vremena, a ne novca: rad s voditeljima, jer je to najjači pojedinačni razlog ostanka i istovremeno ono što se najsporije mijenja, pa se s time kreće prije nego što novac uopće dođe na red.
Tek onda ono što stoji novca, i to usmjereno prema onome što se u tvojim odgovorima pokazalo kao razlog, a ne prema onome što je uobičajeno. O tome kako se glas poslodavca gradi iz istih tih rečenica pišem zasebno, a o tome što ljude drži kod zadržavanja djelatnika.
