Sjedili smo u maloj sobi bez prozora.
Čovjek je bio stariji od mene, u struci dulje nego što sam ja tada radio, i došao je na razgovor uvjeren da je to formalnost. Nalaz je govorio drugačije.
Trebao sam mu to reći.
Što sam osjećao dok sam to govorio
Nelagodu koja nema veze sa strukom. Znao sam da je nalaz točan, znao sam da ću ga moći obraniti i da bi mu to mjesto vjerojatno slomilo godinu dana. Ali ondje je sjedio čovjek koji je bio siguran u sebe, stariji i iskusniji, i u toj sobi to nije bio nalaz nego ja koji mu nešto uzimam. Struka ti u takvom trenutku ne znači ništa, jer se ne bojiš da nisi u pravu; bojiš se toga kako ćeš izgledati dok to govoriš.
Tada sam napravio ono što rade svi na početku. Ublažio sam.
Što sam rekao i što bih danas rekao drugačije
Rekao sam da rezultati nisu idealni za tu poziciju i da će se možda javiti neka druga prilika. To zvuči obzirno, a zapravo je najgore što sam mogao napraviti, jer čovjek iz toga nije doznao ništa. Otišao je s dojmom da je bio blizu i da je stvar u nijansi.
Danas kažem drugo. Kažem što je konkretno traženo za to mjesto, gdje su njegovi rezultati bili ispod toga, i što bi to značilo u svakodnevnom poslu da je primljen. Bez nagovještaja da će se možda javiti nešto drugo, ako neće. Usto kažem i ono što je dobro, ali ne kao tješenje na kraju nego kao podatak koji mu koristi, jer čovjek koji čuje gdje jest jak lakše primi ono gdje nije.
Kako je reagirao
Mirno, i to je bilo najgore.
Zahvalio je, ustao i otišao. Nije tražio objašnjenje jer mu ga nisam ni ponudio dovoljno da bi imalo što tražiti.
Tri tjedna poslije javio mi se telefonom i pitao jedno pitanje: što je to konkretno bilo. Onda sam mu rekao pravu stvar, i razgovor je trajao dvadeset minuta.
Na kraju je rekao da mu je to prvi put da mu netko to kaže naglas.
Zašto tu rečenicu pamtim
Zato što mi je pokazala da ublažavanje nije obzir nego kukavičluk, i to kukavičluk koji se naplaćuje drugome. Čovjek koji ne dobije jasan odgovor traži ga još mjesecima, a ja sam u tom razgovoru štitio sebe, ne njega.
Otad je pravilo jednostavno. Ako sam nekoga procjenjivao, ima pravo čuti što se pokazalo, konkretno i bez uljepšavanja, od mene, a ne posredno preko poslodavca.
To je uostalom i jedini razlog zbog kojeg ljudi na procjenu dolaze bez otpora. Ne zato što je ugodna, nego zato što znaju da će čuti nešto što im nitko drugi neće reći.
