Jedan čovjek ti kaže da si teško dostupan.
Slegneš ramenima, jer znaš koliko radiš i znaš da je on ionako sklon prigovarati. Za dva mjeseca to isto, drugim riječima, kaže netko drugi, pa onda treći, u sasvim drugom kontekstu i bez ikakve veze s prva dva. Tu se nešto mijenja.
Kada primjedba postaje podatak
Kad dolazi od ljudi koji nisu razgovarali međusobno, u različitim situacijama i kroz dulje vrijeme. Jedan čovjek može biti nezadovoljan, dvoje mogu biti prijatelji koji se potvrđuju, ali troje neovisnih ljudi koji opisuju isto ponašanje opisuju nešto što doista postoji.
Ono što tada prestaje vrijediti jest tvoja procjena o tome tko je od njih kakav čovjek. Možda su sva trojica sklona prigovarati; to ne mijenja ništa, jer se ne slažu u karakteru nego u opisu.
Kako se to provjerava, a da se ne traži krivac
Ne tako da počneš raspitivati tko je još to rekao.
Time u jednom danu pretvoriš primjedbu u aferu, a ljudi zaključe da se o tome kod tebe ne govori. Provjerava se na sebi: uzmeš zadnja dva tjedna i tražiš situacije koje bi mogle odgovarati tom opisu, ne da bi ih obranio nego da bi vidio postoje li. Ako se kod dostupnosti sjetiš tri situacije u kojima si odgovorio nakon četiri dana, imaš potvrdu, bez ijednog razgovora.
Drugi način je da pitaš izravno, i to jednu osobu kojoj vjeruješ, konkretnim pitanjem: događa li se to često i kako to izgleda njima. Općenito pitanje daje općenit odgovor.
Što se radi u prva dva tjedna
Jedna promjena, ne pet. Kad se odjednom mijenja više stvari, ljudi ne mogu povezati ni jednu od njih s onim što su rekli, pa cijela stvar izgleda kao preslagivanje koje se ionako spremalo.
Ako je riječ o dostupnosti, to je pola sata dnevno u koje se zna da si na raspolaganju. Ako je riječ o tome da odluke stoje, to je pravilo da se svaka odluka donese u roku od tjedan dana ili se kaže zašto ne. Bitno je da promjena bude vidljiva ljudima, a ne tek tebi, jer je poanta upravo u tome da se opis koji su imali o tebi prestane potvrđivati.
I ne najavljuje se velikim riječima. Napravi se, pa se primijeti.
Kako se izbjegava da postane obračun
Tako da nikad ne kažeš da znaš tko je što rekao, čak ni u dobroj namjeri. Rečenica „čuo sam da neki misle” zvuči bezopasno, a u firmi radi kao objava da se traži izvor.
Ovo je razlog zbog kojeg procjena vođenja postoji kao uređen postupak, a ne kao skup dojmova koje vlasnik skuplja usput. Kad se pita organizirano i anonimno, tri iste rečenice vide se odmah i bez ijedne afere, a kad se skupljaju slučajno, trebaju dvije godine.
