Prijava je stigla u ožujku.
Čovjek je čekao tri tjedna, pa još tri, i onda odustao. Nikad mu se nitko nije javio, i to je jedina stvar koju o tvojoj firmi zna. Nije zamjerio što nije primljen; nije ni znao da nije primljen.
Koliko ljudi on obavijesti
Više nego što se pretpostavlja, i to ne odjednom nego kroz mjesece. Jedan kandidat bez odgovora to prepriča desetak ljudi godišnje, a među njima su i oni koje ćeš sljedeći put tražiti.
Ispriča to doma, pa prijateljima koji rade isti posao, pa u razgovoru s nekim tko ga pita gdje se sve javljao. Kad se za godinu dana negdje spomene ime tvoje firme, on ima svoju rečenicu i ona nije o proizvodu. U struci u kojoj se ljudi poznaju to dođe do dvadesetak ljudi bez ikakvog truda, a svaki od njih je potencijalni kandidat na tvoj sljedeći oglas ili netko koga će netko drugi pitati za mišljenje o tebi.
Kako se to vraća
Na dva načina, i oba se vide tek nakon nekog vremena. Jedan je kroz kandidate koji se prestanu javljati, a drugi kroz one koji dođu, ali s manje povjerenja nego prije.
Prvi je kroz javne ocjene poslodavaca, gdje se upravo tišina najčešće navodi, i to češće od plaće. Drugi je izravnije: kroz manji broj prijava na sljedeći oglas, jer se kandidati koji razmišljaju javiti prvo raspitaju kod nekoga tko te poznaje. Taj drugi učinak nikad ne možeš povezati s uzrokom, jer se ne vidi tko se nije javio.
Zato to i djeluje kao da nema posljedica.
Kako izgleda odbijenica koja se pamti po dobrom
Kratka, ljudska i bez fraza o velikom broju kvalitetnih prijava.
Ako je čovjek samo poslao prijavu, dovoljne su tri rečenice: da je prijava razmotrena, da si odabrao nekoga drugoga i da mu zahvaljuješ na vremenu. Ako je bio na razgovoru, ide i jedna rečenica o tome što je konkretno prevagnulo, jer je on uložio pola dana i zaslužio je podatak, a ne opću formulaciju. Ako je radio zadatak, ide i kratka povratna informacija o tome što je bilo dobro, i to je jedina odbijenica koju ljudi ponekad i pokažu drugima, ali u dobrom smislu.
Ono što ne ide jest obećanje da ćeš ga zvati kad se nešto otvori, ako to ne misliš napraviti. To je rečenica koja se piše iz nelagode, a čovjek je uzme ozbiljno i još pola godine povremeno provjerava jesi li se javio.
Koliko vremena traži
Za četrdesetak prijava, oko dva sata ukupno, i to je najskuplji dio priče.
Dva sata mjesečno naspram nekoliko desetaka ljudi koji o tebi šire rečenicu koju nikad nećeš čuti. Usto se dio toga može posložiti tako da se šalje u jednom potezu, čim je odluka donesena, pa se ne razvlači kroz tjedne. Bitno je samo da ide od čovjeka, s imenom i potpisom, jer poruka iz sustava bez imena radi upola manje. O tome kako se cijelo iskustvo kandidata posloži, pišem zasebno.
