Rezultat procjene stiže i u njemu je razmak koji se ne da previdjeti.
Čovjek sebe vidi kao vrlo dobrog voditelja, a njegovi ljudi ga vide kao osrednjeg. Prva pomisao je da nekome treba reći da nije u pravu. To je ujedno i najbrži način da se od korisnog nalaza napravi sukob.
Zašto je razlika najveća kod onih koji je ne vide
Zato što se vlastito ponašanje procjenjuje po namjeri, a tuđe po učinku. Voditelj zna zašto je nešto napravio kako je napravio, a njegovi ljudi vide samo što je iz toga ispalo.
Voditelj koji je htio olakšati posao tako što je uskočio i sam dovršio posao sjeća se svoje namjere, a njegovi ljudi pamte da im je preuzeo zadatak. Onaj tko je prekinuo raspravu jer je gorio rok sjeća se roka, a oni pamte da ih nije saslušao. Ista situacija, dva sjećanja, i oba su iskrena.
Zato razmak nije mjera nečije umišljenosti nego mjera toga koliko rijetko dobiva povratnu informaciju. Ljudi koji je redovito dobivaju imaju mali razmak, jer se stalno usklađuju.
Kako se rezultat prezentira
Prvo on govori, tek onda gledate brojke. Ako se krene od podataka, cijeli razgovor postane obrana, a ono što je htio reći više neće izgovoriti.
Pitaš ga kako misli da je prošao i zašto tako misli, i to zapišeš. Kad se potom otvori rezultat, razgovor više nije o tome tko je u pravu nego o razlici između dvaju opisa iste stvari, a to je razgovor koji se može voditi mirno. Usto je i pošteniji prema njemu, jer čovjek koji je prvi iznio svoju procjenu poslije nema potrebu braniti nešto što nije ni rekao.
Greška koja se tu najčešće radi jest da mu se rezultat pošalje mailom pa se sastanete tri dana poslije. U ta tri dana on prolazi kroz obranu, a ti dobivaš pripremljene odgovore.
Što se dogovara i u kojem roku
Dvije stvari, konkretno. Jedna je što se od njega očekuje da radi drugačije, opisano kao ponašanje, a druga je što mu ti daješ da bi to bilo moguće.
Jedna koju radi dobro i treba je nastaviti, jedna koju mijenja, opisana kao ponašanje, a ne kao osobina. Umjesto „biti pristupačniji” dogovori se da svakog utorka ima pola sata kad je slobodan za pitanja i da to kaže ljudima. Rok je tri mjeseca, a nakon toga se ne mjeri ponovno cijela procjena nego se pita ljudi je li se to dogodilo.
Zašto se to nikad ne iznosi pred timom
Zato što voditelj u tom trenutku ima samo dva izbora, braniti se ili šutjeti, i oba loše izgledaju.
Usto bi svaka takva izvedba ljudima poslala poruku da ono što su napisali može završiti na sastanku, a time gubiš jedini uvjet pod kojim ova vrsta procjene uopće radi. Kako se procjena vođenja postavlja da bi dala iskrene odgovore, pišem posebno.
