Odluka o tome hoćeš li zatvoriti jedan pogon, promijeniti voditelja ili prihvatiti posao koji te guši, u tvojoj glavi zvuči posve jasno.
Onda je izgovoriš naglas pred ljudima i u toj sekundi čuješ da nešto ne štima. To je jedina prilika u kojoj se odluka može popraviti bez cijene, a ti si je upravo potrošio pred dvadeset ljudi. Ono što ti je nedostajalo nije bio podatak nego sugovornik: netko tko će je saslušati prije nego što postane objava i tko od nje nema nikakve koristi ni štete.
Zašto ti nitko iz firme ne može biti sugovornik
Djelatnici otpadaju jer ih odluka pogađa. Čovjek kojem ovisi radno mjesto o ishodu neće ti reći da griješiš, i to nije njegova mana nego tvoja situacija. Voditelji otpadaju iz istog razloga, samo suptilnije: oni ti kažu ono što misle da želiš čuti, jer su naučili čitati tvoje raspoloženje bolje nego bilo koji upitnik, i to im nitko ne može zamjeriti, jer su tako preživjeli petnaest godina u firmi. Obitelj otpada jer te voli i jer ne poznaje posao, pa ćeš dobiti podršku, a trebaš provjeru. Konkurencija otpada iz očitih razloga, a prijatelji iz iste branše rijetko su neutralni.
Ostaje netko izvan svega toga. Netko kome ništa ne ovisi o tvojoj odluci i tko nema razloga biti ugodan.
Što se u takvom razgovoru radi, a što ne
Prvo, odluku moraš izgovoriti do kraja, naglas, u cijelosti. Već i to promijeni pola stvari, jer se u glavi može držati nedorečena verzija, a u rečenici ne može.
Zatim se provjeravaju pretpostavke. Na čemu točno počiva to što tvrdiš, otkud ti taj podatak, što ako je krivi. Pa posljedice, redom: tko sve to osjeti, kojim redom, i što ćeš raditi ako krene onako kako se nadaš da neće. Taj zadnji dio vlasnici najčešće preskaču, jer se čini kao crnogledanje, a zapravo je jedini dio razgovora koji ti poslije uštedi mjesece.
Ne radi se to da netko odluči umjesto tebe. Ni da ti kaže što bi on napravio, jer on ne vodi tvoju firmu i ne snosi ništa.
Sad ćeš možda pomisliti da to zvuči kao terapija. Nije. Terapija ide u prošlost i u osjećaje, ovo ide u odluku koja se donosi u utorak.
Kako to izgleda u praksi
Obično jednom mjesečno, sat i pol, uživo ili preko ekrana. Ne ide se od početka do kraja neke metode, nego se svaki put uzme ono što je toga mjeseca najhitnije. Prva dva susreta uvijek odu na to da se posloži što je zapravo problem, jer ono s čime vlasnik dođe rijetko je ono što ga stvarno tišti; od trećeg se radi na odlukama.
Sve što se ondje kaže ostaje ondje. To vrijedi i prema djelatnicima i prema drugim klijentima, i to je jedini razlog zbog kojeg takav razgovor uopće ima smisla. O tome kako izgleda rad s vlasnikom i koliko traje pišem detaljnije.
I još nešto, jer se stalno ponavlja. Vlasnici mi gotovo nikad ne dođu zbog strategije, nego zato što su umorni od toga da su jedini koji sve zna. Strategija dođe kasnije, kad se to malo raščisti.


