Dva kandidata, jedanaest godina staža prema četiri. Odabereš prvog i nikome ne moraš objašnjavati zašto.
Onaj drugi za pola godine daje otkaz.
Zašto se staž koristi iako svi znaju da nije mjerilo
Zato što je jedini kriterij koji se ne mora braniti.
Godine su brojka koju svi vide i oko koje nema rasprave, pa odluka po stažu djeluje pošteno i nikoga ne moraš uvjeravati. Svaki drugi kriterij traži da kažeš zašto je netko bolji, a to je razgovor koji se izbjegava. Usto staž nosi i osjećaj obveze: čovjek koji je jedanaest godina ostao uz tebe zaslužio je nešto, i to je pošten osjećaj, samo nije kriterij za vođenje ljudi.
Što se stavlja umjesto njega
Ono što se u tom poslu doista traži, opisano kroz ponašanje. Umjesto godina staža stoji ono što se vidi: rješava sam ono što nije predviđeno, drugi mu dolaze s pitanjima, uvodi nove ljude.
Kod voditeljskog mjesta to su četiri stvari: podnosi li da netko radi sporije od njega, a da ne uskoči, traži li i daje li povratnu informaciju, kako se ponaša kad mora prenijeti odluku s kojom se ne slaže, i uči li iz situacija koje su prošle loše. Ništa od toga nema veze sa stažem, a sve se može provjeriti zadatkom prije nego što se odluka donese.
Staž pritom ne izlazi iz igre. Ostaje kao jedan od podataka, jer čovjek koji dugo poznaje posao i kupce doista ima prednost, ali prestaje biti presudan.
Kako se odluka objašnjava onome tko je dulje u firmi
Konkretno, u četiri oka i prije nego što se objavi.
Ne kaže mu se da je drugi bolji, jer to nije ni istina ni korisno. Kaže se što je u toj ulozi traženo, gdje se u provjeri pokazala razlika i što bi kod njega trebalo biti drugačije da sljedeći put ishod bude drugi. Ako za njega postoji drugi smjer, taj se razgovor vodi isti tjedan, a ne za tri mjeseca kad je već sve slegnuto.
Ono što ga najviše pogodi nije odluka nego to da je za nju doznao na sastanku.
Što se dogodi s najboljima
Oni računaju unaprijed. Čovjek koji vidi da se napreduje po stažu zna i koliko će čekati, pa u tom trenutku ne odlazi, ali prestaje ulagati u ono što se ionako ne broji.
Čovjek koji je dobar i zna da je dobar promatra kako se kod tebe napreduje i iz toga zaključuje koliko će mu trebati da dođe do sljedećeg koraka. Ako vidi da odlučuje staž, izračun je jednostavan: kod tebe treba čekati sedam godina, a drugdje se to rješava u dvije. Odlazi bez prigovora, jer nema o čemu prigovarati; pravilo je jasno, samo mu ne odgovara.
Zato staž kao kriterij ne gubi jednog čovjeka nego onu skupinu koja bi ti trebala nositi firmu za pet godina. Kako se spremnost za veću ulogu provjerava prije odluke, pišem zasebno.
