Daš petero ljudi jedan zadatak, rok od sat vremena i podatke koji nisu potpuni.
Sjedneš sa strane i ne govoriš ništa. U prvih pet minuta već znaš više nego iz šest mjeseci sastanaka.
Zašto se to ne vidi na sastanku
Zato što je sastanak vođen. Netko ga otvara, netko daje riječ, netko zaključuje, pa ljudi popunjavaju uloge koje su im dodijeljene. Zajednički zadatak nema tu strukturu: nitko nije zadužen, rok teče, i uloge nastaju same. Ono što se u tih sat vremena dogodi nije gluma nego navika, jer za glumu jednostavno nema vremena.
Što se promatra
Ne tko govori najviše, nego tko što napravi s onim što drugi kažu. Ondje se u sat vremena vidi razlika koju ni tri razgovora ne pokažu.
Promatra se tko prvi predloži kako će raditi, a ne što je odgovor. Tko pita za podatak koji nedostaje umjesto da nagađa. Tko primijeti da netko nije rekao ništa i uvuče ga u razgovor. Tko pazi na vrijeme. I na kraju, tko preuzme odgovornost za ono što je predano, uključujući ono što nije ispalo dobro.
Te se stvari bilježe dok traju, kratkim natuknicama, a ne pamte do kraja dana. Ako se pamte, zapamtit ćeš onoga tko je ostavio najjači dojam, a to je upravo ono što si htio izbjeći.
Tko promatra
Dvoje ili troje, unaprijed dogovoreno po čemu, jer bez toga svatko gleda svoje.
Nakon zadatka svatko zapiše svoje viđenje prije nego što se razgovara, i tek onda se uspoređuje. Redoslijed je bitan: ako se prvo razgovara, prvi mišljenje glasno izgovoreno postane zajedničko mišljenje.
Kako se rezultat koristi, a da ne postane etiketa
Ovo je najvažniji dio i najlakše se pogriješi, jer se rezultat prirodno čini kao nešto što bi trebalo negdje upisati, a upravo to ga pretvara u ocjenu koju čovjek nosi dalje.
Ono što si vidio jest kako se čovjek ponašao u jednoj situaciji, s tim ljudima, tog dana. To nije njegova osobina i ne smije postati opis koji ga prati kroz firmu. Čovjek koji je tog dana čekao možda je čekao jer je zadatak bio iz područja koje ne poznaje, a onaj tko je preuzeo možda preuzima uvijek, i to je katkad problem, a ne prednost.
Zato se rezultat vraća čovjeku u razgovoru, kao opis ponašanja i kao prijedlog što dalje, a ne kao ocjena. I zato se ista stvar gleda barem dvaput, u razmaku, prije nego što se na temelju toga donese ijedna odluka o njemu. Kako izgleda cijeli takav dan i koji se zadaci koriste, pišem kod procjene u zadacima.
