Postoji jedno mjesto na kojem se o tvojoj firmi govori najiskrenije, a ti mu nikad nećeš prisustvovati. To je razgovor za posao kod nekoga drugoga, kad pitaju tvog čovjeka zašto odlazi.
Ondje nema razloga za uljudnost prema tebi, ali ima razloga da ne ispadne osoba koja kudi bivše poslodavce, pa iz te napetosti nastaje najtočnija rečenica koju će itko o tebi izgovoriti.
Rečenice koje se ponavljaju
Prva je da nema više kamo. Zvuči kao ambicija, a najčešće znači da mu tri godine nitko nije rekao što bi sljedeće mogao raditi.
Druga je da traži novu energiju ili promjenu sredine, što je uljudan način da se kaže kako više ne podnosi svog nadređenog, i to je ujedno najčešći stvarni razlog odlaska u firmama svih veličina. Treća je da traži stabilnost ili jasnije uvjete, a iza toga obično stoji raspored koji se mijenja u petak, obećanje koje se nije ispunilo ili plaća o kojoj se pregovaralo na hodniku.
Četvrta je da mu je ponuđeno više.
Ta je najčešće istinita i najmanje korisna, jer ju je i najlakše izgovoriti.
Zašto je to poštenija ocjena od bilo koje ankete
Zato što je razgovor za posao situacija u kojoj čovjek ima motiv da bude točan. Ne piše za nikoga, nego objašnjava svoju odluku nekome tko će ga možda zaposliti, pa mora zvučati razumno i mora se držati onoga što je istina, jer će ga dopitivati. Anketa nema ni jedno ni drugo: ondje čovjek zna da rezultat ide u izvještaj, pa piše ono što je sigurno.
Kako do toga uopće doći
Najizravnije preko onih koji su otišli, ali ne odmah. Poziv nakon tri do šest mjeseci, kratko i bez ikakve ponude, daje puno više od izlaznog razgovora, jer čovjek više nema što izgubiti. Drugi put je preko ljudi koje sam zapošljavaš: kad ti kandidat objašnjava zašto odlazi od svog poslodavca, slušaš isti tip rečenica koje tvoji izgovaraju o tebi, samo s druge strane stola.
I treći, najmanje ugodan, preko onih koji su ostali. Njima se ne postavlja pitanje o odlasku nego o tome što bi rekli prijatelju koji razmišlja doći raditi kod tebe.
Što se od toga da promijeniti
Prva rečenica, ona o tome da nema više kamo, popravlja se najlakše i najjeftinije, jer traži razgovor, a ne novac. Druga, o nadređenom, traži najviše vremena i najviše je vrijedna, jer se ondje radi s voditeljem, a ne s ljudima koji odlaze. Treća, o uvjetima i rasporedu, obično je organizacijska i rješava se brže nego što se očekuje.
Četvrtu, onu o novcu, provjeri prije nego što na nju potrošiš budžet.
U pola slučajeva ispod nje stoji jedna od prve tri.
Kad radim na zadržavanju ljudi, ove rečenice skupljam prve, jer se iz njih vidi kako firma zvuči izvana. To je ujedno i početak posla oko glasa poslodavca, jer je ono što tvoji ljudi govore o tebi na tuđim razgovorima za posao točno ono što će budući kandidati čuti prije nego što se jave na tvoj oglas.
