Firma prvi put napravi ocjenu vođenja. Ljudi anonimno odgovaraju na pitanja o svom voditelju, rezultat stigne, i onda netko dobronamjerno predloži da se prođe na sastanku odjela, „da svi budu uključeni”.
To je trenutak u kojem se cijeli posao može pokvariti u petnaest minuta.
Tko vidi rezultat
Voditelj vidi svoj cijeli rezultat, i to prvi. Ne izvod, ne sažetak, nego sve, uključujući komentare, jer je to njegov materijal za rad i jer bi svaka verzija koju netko prije njega uredi značila da mu se nešto prešućuje.
Njegov nadređeni vidi rezultat u obliku koji pokazuje gdje je jak, gdje je slab i što se dogovara dalje. Bez komentara u izvornom obliku, jer se po načinu pisanja prepoznaje tko je što napisao. To je jedina stvar oko koje nema pregovora, i to se ljudima kaže unaprijed, jer inače taj podatak na kraju ipak nekako procuri, a povjerenje se izgubi u jednom danu.
Ljudi koji su ocjenjivali dobivaju povratnu informaciju da je posao gotov i, ako je voditelj spreman, jednu rečenicu o tome što mijenja.
Brojke ne dobivaju.
Zašto se nikad ne iznosi pred timom
Zato što ocjena vođenja nije javni ispit. Voditelj pred svojim ljudima u tom trenutku ima dva izbora, i oba su loša: braniti se ili šutjeti. Što god odabere, ljudi zaključe da im se to može vratiti.
I tu se lomi ono najvrjednije. Ovakvo ocjenjivanje stoji na jednom jedinom uvjetu, a to je da ljudi vjeruju da odgovor ostaje anoniman. Kad se rezultat jednom iznese pred svima, sljedeći put dobiješ same visoke ocjene i nijedan upotrebljiv podatak, a treći put ga više ni ne radiš, jer „ionako nitko ne piše iskreno”. Firma tako izgubi alat koji joj poslije godinama nedostaje, i to zbog jedne dobronamjerne odluke na jednom sastanku.
Sad ćeš reći: „Pa dobro, a kako da tim onda vidi da se nešto događa?” Vidjet će po ponašanju voditelja za dva mjeseca. To je i jedini dokaz koji ionako vrijedi.
Što od svega dolazi do tebe
Do tebe dolazi troje. Kako je voditelj primio rezultat, što je dogovorio da mijenja, i po čemu ćete za tri mjeseca znati je li se to dogodilo.
Pojedinačni komentari ne dolaze. Ne zato što se nešto skriva od tebe, nego zato što je to jedini način da ti se sljedeći put ne dogodi ocjenjivanje u kojem su svi izvrsni.
Kako se s voditeljem dogovara što dalje
Razgovor traje sat vremena i vodi ga netko izvan njegove linije. Prvo mu daš da sam kaže što je očekivao, pa tek onda gledate rezultat, jer se najviše nauči upravo iz razlike između to dvoje.
Iz cijelog rezultata biraju se dvije stvari, ne deset. Jedna koju radi dobro i treba je nastaviti, i jedna koju mijenja, s konkretnim ponašanjem umjesto s općenitom formulacijom. Umjesto „biti dostupniji”, dogovori se pola sata svaki utorak kad je slobodan za pitanja. Deset stavki ne bi promijenilo ništa, jer se nijedna ne bi provela.
Zadnjih pet minuta ide na ono što se najčešće preskoči, a to je što će reći svojim ljudima. Jedna rečenica, bez brojki: da je čuo poruku, što mijenja i od kada.
U firmama u kojima to uvodim prvi put, najviše vremena odlazi na dogovor o tome tko što vidi, prije nego što ijedan upitnik ode van. Kad se to dogovori unaprijed i kaže naglas, procjena vođenja prolazi mirno. Kad se ne dogovori, pretvori se u obračun.
