Dva kruga, dobro odrađen zadatak, dogovoren zadnji razgovor. U ponedjeljak se ne javlja, u srijedu ni na poziv. Nema poruke i nema objašnjenja, pa u firmi ostane dojam da je bio neozbiljan. Gotovo nikad nije tako, i to se da provjeriti, ali samo ako se pita prije nego što se zaključi. Kod većine takvih slučajeva razlog je jedan od tri, i sva tri se mogu ukloniti.
Prvi razlog: bolja ponuda
Najčešći je i najmanje se može popraviti, ali se može ubrzati. Ako je kandidat dobio drugu ponudu, jedino što ti stoji na raspolaganju jest da svoju daš prije nego što on odluči.
Dobar kandidat vodi nekoliko postupaka istovremeno. Ako je jedan od njih završio prije tvog, odluka je pala i prije nego što si ti stigao do svoje. Zato se broj odustajanja gotovo uvijek smanji samim skraćivanjem postupka, bez ijedne promjene u tome što nudiš, što je najjeftiniji zahvat koji u zapošljavanju uopće postoji.
Drugi razlog: protuponuda dosadašnjeg poslodavca
Ovaj se rijetko prizna i najviše iznenadi, jer se ne tiče ni plaće ni posla nego toga kako se čovjek osjećao u samom postupku.
Čovjek koji je došao do zadnjeg kruga obično je već dao otkaznu najavu ili barem spomenuo da razmišlja. Tada dobiva ponudu koja je nastala u panici, prihvati je i ostane, a tebi se ne javi jer mu je neugodno. Statistički gledano, dobar dio takvih ljudi ipak ode u sljedećih godinu dana, pa je vrijedi ostaviti vrata otvorena umjesto zalupiti ih.
Treći razlog: predugo čekanje
Ovaj je jedini u potpunosti tvoj, jer ne ovisi ni o tržištu ni o konkurenciji nego isključivo o tome koliko si brzo odgovarao.
Nije riječ o duljini postupka nego o tišini unutar njega.
Kandidat koji zna da odluka stiže u srijedu čeka mirno; onaj koji deset dana ne zna ništa počne pretpostavljati da nije prošao i psihički se odmakne. Kad ga poslije nazoveš, više nije ondje gdje je bio, a ti to čitaš kao da se predomislio.
Kako se doznaje pravi razlog
Jednom kratkom porukom, nakon što je sve gotovo. Pita se što je bilo presudno i što bismo trebali napraviti drugačije, bez uvjeravanja i bez druge ponude.
– Ne moraš odgovoriti, ali me zanima.
– Reci.
– Je li nas nešto odbilo ili je bila stvar u iznosu?
– Ma ne. Čekao sam tri tjedna pa mi se javio netko drugi.
Takav odgovor u razgovoru gotovo nikad ne dobiješ, a u poruci poslije često da.
Ne poziv i ne pitanje zašto nas nisi obavijestio, jer time tražiš ispriku. Poruka koja radi glasi otprilike: razumijemo da ste odlučili drugačije, zanima nas samo je li nešto u našem postupku moglo biti bolje. Odgovori stižu češće nego što bi se očekivalo, jer čovjek više nema što izgubiti.
Što se prati
Koliko ih odustane i, još važnije, u kojem koraku. Odustajanje nakon prvog razgovora govori o poslu ili iznosu, a odustajanje pred kraj gotovo uvijek govori o tome koliko je postupak trajao.
Ako većina odustaje između prvog i drugog kruga, problem je u tome koliko se čeka. Ako odustaju nakon zadatka, zadatak je prevelik za ono što se nudi. Ako odustaju na kraju, kod ponude, onda je riječ o iznosu ili o uvjetima koji su se u međuvremenu pokazali drugačijima.
Ta jedna brojka po koraku govori više od svih dojmova i skuplja se u tablici s pet redaka. Kako se cijeli postupak posloži da se gubi manje ljudi, pišem kod plana zapošljavanja.
